Pogovor:
Najstarijeg putnika na mojoj Kockici više nema. Dok ne budem u stanju napisati novi nastavak , samo nekoliko riječi koje su napisane danima prije. Nikada mu nisam pročitao moje priče, ali sve one važne pojmove (hrabrost, poštenje, ljudskost) koje ćete naći u mojim pričama, naučio sam uz njega.
Tri dana su prošla. Zemaljska dana. Kocka se polako oporavljala, opremala Ghorske letjelice vučnim poljima, skupljala mrtve, ostatke razarača i manjih letjelica. Skoro najvažniji dio je bila blokada zemaljskih satelita kako ne bi otkrili krš koji je polako gubio bitku sa gravitacijom. Ljudi sa Zemlje su mi se pridružili, Kocka je oživila, dok su čistili ruševine, oslobađali hodnike, i donosili neobičnu živost u sterilan prostor.
Moje radilice (one koje su preostale), jedva su se micale sa puta nepredvidljivim stvorovima koji su ogromnom energijom i oduševljenjem pomagali, i onda se iscrpljeni, još u svojim svemirskim odijelima, rušili u san u sigurnijim prostorima Kocke.
Aaat'mahan, je s druge strane ponovno uspostavio hijerarhiju unutar preostalih Ghora. Ponovno je postojalo Vijeće, s kojim se moglo pregovarati. Bitna razlika između Ghora prije i onih sada je bila u ponašanju. Više nisu bili toliko arogantni. I da, naravno, «zaboravili» su riječi «zemaljska stoka», počeli su koristiti riječ Ljudi.
-Aaat'mahane vrijeme je za dogovor o budućnosti. Želio bih da svi koji će sudjelovati u tome budu na jednom mjestu!-
- Znaš dobro Borže da smo izgubili ovu bitku. Odredi to mjesto i mi ćemo biti tamo. Bez oružja…ili još nekog trika kojega držiš u rezervi…-
- Bez trikova Ghore. Ni tvojih, ni naših…- dodao je Ivan koji je još bio zamazan crnilom iz uništenog hodnika.
- Gdje?- Ghor doda.
- Otok Vis u Hrovatskoj. Za dva dana. Svi Ghori. Svi Ljudi koji su bili u borbi. I Borgman.- Ivan završi i nestane u tami. Ghor klimne glavom. Potvrdno.
Post je objavljen 13.12.2006. u 14:43 sati.