Marketing
Šećer dolazi na kraju (ili: kada će Čobanković dati ostavku?)
Vlada je predložila izmjene Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske i Europskih zajednica. U SSP se unosi odredba o uvođenju kvote za izvoz hrvatskog šećera u EU u iznosu od 180 000 tona godišnje.
Koalicijska Vlada je u pregovorima oko sklapanja SSP-a uspjela osigurati potpuno slobodan bescarinski izvoz šećera u EU, bez ikakvih količinskih ograničenja. Taj potez je omogućio povećanje našeg izvoza šećera u EU za barem 100 milijuna eura godišnje.
EU je predložila da se SSP izmijeni i da se uvedu kvote. O tome se, sukladno SSP-u trebalo pregovarati. Kažem, trebalo, jer je Vlada taj prijedlog EU usvojila (ničim izazvana!) i eto nama kvota. (Vlada kao da ne razumije da se u pregovorima pregovara, a ne samo da se prihvaća što se predlaže i traži!)
Ujedno s uvođenjem kvota za izvoz šećera, Vlada predlaže da se i olakša uvoz europskog šećera na način da se poveća bescarinski uvoz sa 7 000 tona na 80 000 tona šećera. WTF?
Ministar Čobanković se u Saboru trudio objasniti kako je za nas to bolje, kako se proizvođači šećera s tim slažu, kako je baš super što imamo kvote…
Ja mislim da ministar Čobanković ima problema s elementarnom logikom. Ma, molim vas, kako je bolje kad smo prije mogli izvoziti koliko smo htjeli, a sada imamo ograničenje izvoza? Pa kako to može biti bolje? Ja nikako da shvatim po kojoj to logici i matematici Čobanković računa da je manje, više.
Iskreno, nije me baš briga za Čobankovićeve probleme s matematikom i logikom, ali me briga za interese svih onih familija u Hrvatskoj koji od proizvodnje šećera žive.
Dakle, ne samo da nam Vlada predlaže da ograničimo količinu našeg, hrvatskog šećera kojega možemo izvoziti, već se istovremeno predlaže da olakšamo uvoz europskog šećera. A na to nas nitko ne prisiljava i mi to naprosto ne moramo učiniti.
Sve to skupa ne bi bio problem da Hrvatska ne proizvodi šećer i da imamo neke druge proizvode i kulture koje možemo izvoziti. Ali nemamo! Naš šećer je jedan od rijetkih (ako ne i jedini) 100% hrvatski industrijsko – poljoprivredni proizvod. U zadnjih pet godina, od izvoza šećera smo inkasirali barem pola milijarde eura u našu trgovinsku bilancu (a nemamo baš tako uspješnih izvoznih proizvoda za bacanje!). Ujedno lani je izvezeno 190 000 t šećera u EU, a ove godine je izvezeno 220 000 t šećera u Europsku uniju. A sada Vlada predlaže da se izvoz ograniči na 180 000 t! Pa što to nije izdaja nacionalnih interesa? I kako to, molim vas lijepo, može biti u interesu hrvatskog gospodarstva?
Što mi sve nećemo doživjeti od naše Vlade… (Sjetimo se popuštanja oko ZERP-a, sad ovo popuštanje... Što je sljedeće?)
I, štiklec za kraj. U intervjuu Vjesniku objavljenom 9. srpnja 2006. godine, Čobanković je izjavio:
Dragi ministre, predložili ste kvotu od 180 000 t, a izvezli smo ove godine 220 000 t šećera. Hoćete li ponuditi ostavku?
Nagradno pitanje: tko će osladiti hrvatskim šećerom? Ili, točnije, tko će se profitirati uvođenjem kvota na izvoz hrvatskog šećera?
Update: I MVP Kolinda je također tvrdila da neće biti izvoznih kvota za šećer.
Post je objavljen 13.12.2006. u 14:25 sati.