Marketing
Moja stvarnost u iluziji
Sjedim doma. Tapija je,al eto...bolesna sam,pa sam prisiljena camiti doma. Razmisljam i ne znam sta da vise zakljucim. Vezano za onaj lijepi trenutak.. ne mogu reci da stalno mislim o tome,ali kad ga se sjetim sreca prostruji kroz mene. Ne znam dal je to bilo pametno ili ne,ali kod tih stvari nikad nisam realna. Svjesna sam da se iz tog dogadjaja nece razviti nista vise nego iluzija u mojoj glavi. Ne znam, mozda i grijesim, mozda sam krivo procijenila. Bilo bi mi drago da se to ostvari,ali tesko da oce. Trebala bi realno sagledati cijelu situaciju, pa je ocjeniti,al kad su ovakve stvari posrijedi ne mogu nista.
Davno, ok mozda i ne tako davno, bila sam u slicnoj situaciji. U pocetku sam si sve pokusavala objasniti, razjasniti. Zasto je to tako? Sta mi se odjednom dogodilo? Jesam li razmislila o tome prije nego sto sam ista poduzela? Sta mi to treba u zivotu? Pocela sam slusati svoje srce i neku mozda i glupu intuiciju i sada sam sretna zbog svega. Shvatila sam da si sva ta pitanja nisam trebala postavljati nego samo uzivati u trenutku. Prepustiti se i ne razmisljati previse. Ta cijela situacija jako mi je puno pomogla da sazrijem i da na drugi nacin gledam na neku stvar. Nisam pozalila zbog toga sto sam to sve na neki nacin sakrivala i cuvala u sebi. Jedino ja sam znala zasto sam tako postupila i nisam imala potrebe nikome se opravdavati zbog svojih postupaka.
Sad je to sve pomalo drugacije. Nemam vise toliko smjernica ni sigurnosti ni vjere u sve to kao sto sam onda imala. Kako god da budem odlucila, uciniti cu to ponovo sama. Da li cu to cuvati u sebi? Jos ne znam. Za sad hocu. Zato o cijeloj situaciji pricam poprilicno apstraktno. Ovog sam puta jos opreznija i samozatajna jer mi fali podataka. Fali mi natuknica. Fali mi smjernica. Fali mi onaj zadnji klik da bi mogla odluciti. Imam dobar dio slagalice,ali mi fale onih zadnjih 2-3 podataka. Trebat ce mi jos jedna osoba u ovom svemu jer inace ne znam ima li smisla ista odlucivati. Samo iskreni razgovor s tom osobom moze mi pokazati put. Put koji moze,a i ne mora biti dobar.
Nekako sam zbunjena cijelom tom situacijom i u jednu ruku me strasno opterecuje,a u drugu ne znam zasto uopce razmisljam o tome kad to nema smisla. Kod mene puno stvari nemaju smisla. A,zasto bi i imalo? Jos bar tjedan dana ne mogu apsolutno nista osim razbijati si glavu. Sto necu. Mogu bar jos malo sanjati, mastati o tome kako bi bilo lijepo da se ta ilizija ostvari.
P.s. Neki dan sam pricala s bivsim. Prvi put nakon skoro mjesec i po i osjecala sam se gluplje nego ikad. Bili smo iskreni i rekli si kako ide, kako se osjecamo i to i bila sam ne znam, mozda iznenadjena. Iako sam to naslucivala, jer sam ga ipak u to kratko vrijeme upoznala u dusu, ostala sam nekako sokirana. Priznao mi je da jos pati zamnom i da me ne moze preboliti. Ja sam se digla na noge skoro pa u cjelosti s obzirom na sta sam bila tako da me to malo i zacudilo. Znam da me volio, i da me i dan danas voli,ali morat ce ici dalje. Po prvi put u zivotu tjesila sam nekog ko je u bedu jer sam mu ja dala nogu. To je tako glupi osjecaj. Ispricao mi je jos brdo toga, pitao me dal bi htjela da opet budemo skupa, ali to sam ostavila iza sebe i definitivno krecem dalje. Drago mi jer sam bila odlucna. Okrenula sam novu stranicu i ne zelim se vracati. Za sad se osjecam nekako neodredjeno. Ne mogu procijeniti,ali kad razrijesim tu cijelu enigmu i shvatim dal ce iluzija ostati iluzija ili ce se pretvoriti u stvarnost, znati cu sto osjecam.
Post je objavljen 12.12.2006. u 17:05 sati.