cijeli prosli tjedan sam bila bolesna. samo sam jedne veceri osjetila da mi je malo zacepljena lijeva nosnica, a ujutro nisam mogla ni disati ni gutati. uzas. ali, po dobrom starom obicaju nisam stigla odlezati, nego sam vec isti dan morala svirati na koncertu, pa jos vucem ostatke...
to mi je kazna sto sam u utorak napravila nesto na zboru, sto mozda nisam mogla. naime, ne priznajem poraz. nema sanse. nema veze sto dolazi Taize (dapace, mislim da ce ima biti drago da ih docekamo nasim bozicnim pjesmama), nema veze sto svi kazu, ja cu napraviti Bozicni koncert zbora mladih Bijeli San!
ali nije moglo ici onako kako sam si zamislila, nego sam morala napraviti selekciju pjevaca. sto je naravno rezultiralo scenom i placem, a potpuno nepotrebno jer se radi samo o polsatnom koncertu nakon mise na Bozic. i pored toga, mislim da su i one koje pjevaju pozalile jer sam ih jucer mucila do pol 12 navecer dok nismo zgotovile pjesmu. ali ipak sam bila uzasno potresena i tuzna. jos kad me velecasni ne bi namjerno sikanirao (ocito mu ne pasem jer radim po svom, a on npr. nije za taj koncert, iako me prvo forsirao), bilo bi mi lakse. ali i ovako imam potporu nekih ljudi, pa je izdrzljivo.
sto mislite, jesam pretjerala? jesam pogrijesila?
ostalo je vise-manje po starom. jedino sam jako umorna. valjda ce jednom doci vrijeme kada cu se i ja moci odmoriti i naspavati. jer, iako se dizem kasno, ne mogu zaspati do 4-5 najmanje.
budite dobro, zdravo i odmorno!
p.s. inace, onaj tekst koji sam prije mjesec i pol stavila na blog:
"bacio si pogled na sat
i radosno pomislio:
"ispunilo se vrijeme,
svojima idem ove noci..." "
je pjesma koju su zajedno napisali moj bracek i moj bratic... zamislite koji sok kad sam to jucer shvatila! a pjevam tu pjesmu i sanjam da cu ju raditi sa zborom otkad sam dosla tamo!
Post je objavljen 12.12.2006. u 12:57 sati.