Već par ljudi mi je reklo da napišem nešto o Čerkezima UTD., bendu koji svira već dvije godine a tek je nedavno imao taj sudbonosni prvi koncert . No, jedna je stvar nasrati par pasusa o bendu koji sam vidio jedanput i vjerojatno više nikad i neću, a druga stvar je pisati o onom u kojem ti sviraju prijatelji. I to ne oni s kojima se vidiš jednom u dva tjedna, nego ljudi s kojima sam doslovce svaki dan. Tako da sam prije početka pisanja o Čerkezima zapao u neku vrst kreativne opstipacije. Jer, s obzirom da ove govnasto sive stranice čita još nekoliko ljudi osim mene i prijatelja, valja na pristupačan način predstaviti bend koji dvije godine svira i koji u životu nitko nikad nije vidio...
Smiješno?! E nije! Ukoliko bi me netko pitao : "Gdje najčešće sviraju?- Odgovor bi glasio: "U mojoj kuhinji! " Istina. Pošto se velika većina naših,a vjerujem i vaših druženja, održava u kuhinji (kako je to Soćo lijepo spartanski rekao: „Kuhinja - klasika!“), tako je i ovaj bend nastao u kuhinji, ne jedne ljetne večeri niti jedne zimske, nego bogami za vrijeme puno, puno dugih večeri, poslije obilnih suhih obroka, hladnog piva i kubnih metara dima. I uspio, napokon, nakon hrpe "kuhinjskih" proba 10.11. 2006. u Spunku izaći na svjetlo dana.
Ime Čerkezi UTD. im baš pristaje. Pleme iz Rusije,Čerkezi, hrabri narod, ozloglašeni junaci bapskih ratnih priča, narod bez države kao i Kurdi te pola Kavkaskih plemena na prvi pogled baš i nema veze sa Čerkezima UTD. No, nije baš tako. Čerkezi UTD doista liče na njih. Prvo, dugo vremena nisu imali prostoriju za vježbanje, pa su kao pravi disidenti našli azil u mojoj kuhinji . Zatim, pravi Čerkezi ljudi su koji su na dobru glasu po činjenici da vole uživati u obilnoj i zdravoj hrani, poznati su sladokusci i gurmani te uživaju u pripremanju dobrih jela. A Čerkezi UTD. u tome uopće ne zaostaju. Vrlo često znaju pripremati zasitna i zdrava jela s puno začina (nekad i previše), koja produžuju život, pomlađuju duh i vraćaju dobru volju te trbuh ...Treća stvar u kojoj možemo naći reference s original Čerkezima je to što ponekad vole i zapjevati. Iz čista mira, pod tušem ili kad se malo popije. I to čak puno artikuliranije nego što 99% hrvatske rock-estrade umije....
E sad. Dok su prave narodne pjesme Čerkeza uglavnom pjesme o borbi protiv klana sa susjednog brda , o naklonosti komšijine kobile ili o ganjanju ovaca po visoravnima; Čerkezi UTD. ipak vole zapjevati pjesme koje govore o stvarima nama bliskima. Prastare anegdote o vječitom neprijateljstvu lisice i vrane zbog komada sira („Varona“), o šarenom veselom otoku imena Čunga Čanga („Čunga Čanga“) ili o skakavcu-buntovniku koji se ipak radije družio s muhama nego sa sebi sličnima(„Kuznječik“)...To su teme naših Čerkeza UTD. I upravo se taj nesretni petak u Spunku oslobodio sav pakao moje kuhinje. Konačno su mogli upaliti distorziju bez bojazni da će nadrkana komšinica zvati murju.
Koncert je počeo s „Maloljetnom“ Generala Vasilija Mitua, sive eminencije hrvatske estrade. Jebiga, piletu sise ne stoje, kako je ustvrdio neki grafiti mudrac prije sto godina. Isto tako Čerkezima ne stoji Vuco. Ali, prvi im je koncert pa neću cmizdriti nad tim. Vrlo brzo sam i zaboravio da su je svirali. Druga pjesma je imala zarazni refren : „Mirjana, jes to ti?!“, još jedna u moru singlova opskurnih autora kakve izdaje Zdenko Franjić, inače super pjesma posvećena Baretovoj pokojnoj ženi koju pjeva Frenki Bonano, taksista s govornom manom. Već dugo je sastavni dio naše plejliste, i drago mi je da su je Čerkezi UTD. prepoznali, no bez obzira na to, ne ide u paket s Čunga Ćangom, ama baš nikako...
I onda je krenulo to što sam čekao: furiozno-prljavo-brza „Kuznječik“ odsvirana samo s jednom gitarom i bubnjem . Podsjetila me na to šta bi bilo kad bi Bantam Rooster uzeli koju lajnu previše. Rajko skače kao ping-pong loptica, padne, diže se, pa opet skače, mi skačemo. Prirodno lud i zdrav momak, idealan za frontmana. Ili Pruginim riječima: “Kakav materijal!“ „Čunga Čanga“, dječja pjesma koju i dan danas cijela Rusija pjevuši, u obradi Čerkeza UTD. zvuči tako moćno i opičeno da se jednostavno morate prepustiti blentavom skakanju koje izaziva.
I onda opet zaokret sa „Spokojnajom noći“, koja je malo umirila nabrijanu atmosferu. Spora stvar koju valja temeljito pripremiti da bi zvučala onako kako treba zvučati, moćno i silovito. I uspjeli su. Jedina mana s tom stvari, kao i s većinom stvari koje tjeraju na razmišljanje, je to što treba znati tekst. Ja nažalost nemam pojma o tom tekstu tako da mi doživljaj nije bio potpun. Ali da valja, valja.
Tu je, kao, koncert trebao završiti, ali smo mi vjerna publika malo vikali da oćemo još pa su nas odlučili nagraditi s još jednom psinom. A psina se zove „Varona“ i najbolji je ska-punk-štaveć (jebemliti žanrove!) koji su ove uši čule u zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj. Masa podivlja, otpočne krtiona, dok je lisica vranu nagovarala da zapjeva. Vrana zapjevala, a ja padoh na slomljeno staklo, i niti jednog ožiljka! „Varonu“ ima da mi sviraju u svatovima umjesto onog glupog valcera. Jebemliti žanrove.
Iskreno,nikad nisam mislio da ću prijatelje morati trpati u te usrane žanrove, koje mrzim iz dna duše, ali – ovaj put sam ih prisiljen koristiti da bih širem pučanstvu objasnio o čemu je riječ sa Čerkezima UTD. SKA! Kad se kaže ska-punk, obično se misli na male bendove iz garaže koje sluša hrpa prijatelja i koje će uvijek slušati hrpa prijatelja obučena u maskirne podrapane hlače, starke bez pertli i sa pirsingom u uhu, ustima, nosu, i guzici. No, bez obzira što nitko od nas ne nosi pirsinge u dupetu, ja bih iskreno volio da se Čerkezima ne desi ono što se desi većini dobrih bendova u Hrvatskoj, a to je da ostanu bend za deset bandita koji idu na svaki njihov koncert. Čerkezi UTD. imaju jedinstven talent kakav ima malo bendova u nas a to je talent da - uvesele. Onaj tko ostane ravnodušan na otkačeni šarm „Čunge Čange“, „Varone“ „Kuznječika“ i ostalih blesavoća, taj je stvarno puno izgubio. Ko ne vjeruje, može doći u Garešnicu u siječnju na drugi koncert, pa nek sam vidi.
Za kraj, da nam rastanak bude lakši, ostavili su divlju „Que Paso“ od Manu Chaoa i njegovog Radio Bemba Soundsystema. Onu s onog nevjerojatnog koncerta u Parizu, iz onog dijela, kad više ne znaš šta bi sa sobom. Tu sam već počeo pit sve. Kad su Čerkezi UTD. završili ni oni nisu znali šta bi sa sobom, pa smo tako ujedinjeni (UTD.) svi radosno cugali do pet ujutro, urlali „donćju vont sambadi tu lov“, divljali po stageu, jer Spunk je te vesele večeri opet bio naša birtija (po treći put tog mjeseca)
Tako vam je to bilo. OK, prijatelji su mi, imali su svoj prvi koncert i naravno da smo se svi zapili ko guzice i da sam presubjektivan i sve, ali... Ovo stvarno valja, da jebe rak raka, štono se veli podno Kavkaza.
Nemojte ih samo propustiti kad naletite na njih u nekakvoj sumljivoj zadimljenoj birtiji kako piče svoj ruski pank. Eto. A ja sad odo jest, jerbo mislim da su Čerkezi opet nešto skuvali.
Post je objavljen 12.12.2006. u 11:31 sati.