Ni sama ne znam zasto stavih ovaj naslov,u posljednje vrijeme mi se nesto čudno događa,sve više i više razmišljam o tome što bi mi se dogodilo da odjednom umrem,kako bi svijet izgledao bez mene?,vjerovatno bi sve nastavilo svojim tokom,samo moji nebi imali na koga prebacivati krivicu i zapovijedati što da u činim,jbg,life is unfear,al šta ja tu mogu?
Ponekad se začudim kad malo bolje pogledam i shvatim da imam sve što mi treba,i da mi stvarno ništa ne fali,jer imam roditelje,prijatelje i imam uvijet za život,iako mi ni to ponekad nije dosta,jer sam pomalo glupa pa precijenim sve sto imam.
Za ostale stvari nije me briga,svega će biti,samo treba malo vremena i strpljenja pa će sve proći u redu,i kako treba,stoga mogu biti bez brige.
Ajme,šta ja to pisem tu se ispovijedam,al ovo nitko svejedno ne čita pa nema potrebe za uzrujavanjem,mogu reci što god hoću i nitko to neće pročitati,samo moja malenkost...
Užasno imam nekakav osjećaj tjeskobe koji nikako da nestane,to je vjerovatno zato što mi je djed umro prije nekog vremena,a on mi je bio stvarno drag,možda zato što sam tek osmi razred pa imam osjećaj manje vrijednosti,jer sam najmlađa,možda zato što se bojim što će se dogoditi ako nesto krivo kažem ili ako se krivo izrazim,ne mogu ni opisati koliko osjećam krivnju zbog nečega,a zapravo nisam ništa napravila,i stalno se nečega bojim,kao prokleti narkoman na odvikavanju,ne znam sta mi je,poludit ću,uz sve sto mi se dešava,još i ta kvrga u prsima koja nikako da nestane.
Ne mogu si pomoci,da nekom kazem ne bi mi mogli pomoći,jer me ne b shvatili,a da kažem mami,ona bi samo još pogoršala stvari sa svojim glupim pretpostavkama da je to utjecaj društva,kako drugi utječu na mene,a to uopće nije istina,samo bi se posvađale i rekla bih joj nešto što sigurno ne mislim,a to se nebi ispostavilo kao najbolja opcija ,ne sad, ne u oivakvim okolnostima...
Imam tajnu koju znaju samo oni koji su mi najbliži,ali ne znam koliko ju još mogu zadržati u sebi,jednostavno ne mogu gledati u oči lažima koje me okružuju,jer mi je to preteško.
Ne mogu vjerovati kako čovjek može govoriti i misliti jedno a činiti nešto sasvim drugčije,nikako i nikada to necu shvatiti i nemam volje za gledati njima svima u oči i govoriti kako je sve u redu.
Jednostavno,ne dolazi u obzir da poduzmem nesto,jer ne znam kako bih to učinila,samo bih pogoršala situaciju.
Al sam se raspisala ko nekakva depresivka,al morala sam to izbacit iz sebe,ne mogu to nikom reci pa je bolje da to pročitaju oni koji trebaju znati,jer bi ispala glupa ko nista kad bi im to rekla,iako se oni meni povjeravaju i govore svakakve gluposti koje ipak ne učine,a ja šutim ,slušam , i pokušavam im pomoći bez obzira na sve....
Post je objavljen 12.12.2006. u 09:52 sati.