Fra Miro Ančić nas je već nekoliko puta posjetio i s njim smo imali brojne hrvatske mise i družili se u Gatengi, a fra Ivica je upravo došao sa godišnjeg odmora i vratio se u Kivumu, franjevački samostan nekih tridesetak kilometara od Kigalija. Sa Ivicom je došla i Mateja, djevojka iz Zaagreba je, poželjela doći u Afriku raditi nešto za druge i želja joj se eto ostvarila, dogovorila se s Ivicom i nu je i neka je. Kako su samo banuli taj četvrtak njih troje u Gatengu da dođu po mene i Mladena nisam se ni snašao i na kraju sam završio u Kivumu s njima tri dana, jer je Miro odlazio s avionom u subotu pa da se još malo družimo.
U Kivumu sam u biti kako sam saznao i trebao doći i tamo raditi i ja da Ivica nije išao na godišnji baš u to vrijeme kad sam ja dolazio u Afriku. Isto jako lijepo i simpatično, samo naravno puno manje nego Gatenga i Kigali što ima i svojih prednosti i mana. Mali samostan u tom afričko – franjevačkom stilu, škola i centar o kojoj se Ivica brine i gdje imaju dvogodišnju formaciju obrtnika – krojačica i tesara. Najbolji učenici na kraju godine dobijaju i alat da započnu vlastiti posao.
Tu je naravno i crkva u kojoj je pokopan naš fra Vjeko Čurić koji je 98. ubijen na ulici u Kigaliju i gdje i danas stoji njegov spomenik, odmah ispod Sainte Famille, crkve koja se spominje u gotovo svakom filmu o ovom ratu i gdje je isto izvršen masovan pokolj. On je tijekom rata ostao u Ruandi i poznavao je stvari valjda ko je koga, a bio je i ekonom provincije što može biti isto neki razlog za ubojstvo, ali ne vjerujem da bi ga zbog love tri auta okružila i izrešetali sa osam metaka. Njegova je priča korištena i za kreiranje lika svećenika u filmu Shooting dogs koji je sniman ovdje u Kigaliju na Kicukiru. Uf, još jednom užasi toga rata, pomolio sam mu se na grobu i na spomeniku i dragi Vjeko pokoj ti duši. Nije prvi put u Africi da čovjeka ubiju upravo oni kojima je došao služiti, a u tome je valjda i fora, dati se do kraja.
Mi smo ta tri dana u Kivumu uglavnom iskoristili za odmor i zezanje. Prvu večer smo imali malo jaču feštu, sviralo se i pjevalo po naški a bome je i rakija potekla. Bez pretjerivanja ali onako u našem điru i to stvarno dođe kao osvježenje. A ostatak te blažene trodnevnice je protekao stvarno u odmoru.
Poslao me jedan dan Ive s autom u Gitaramu nešto pokupiti i to mi je bio prvi put da sam vozio auto s volanom na desnoj strani. Nije se bilo toliko teško naviknuti samo malo je bed pretjecati jer niš ne vidiš. A i vozim i normalno ravnam se po ovoj srednjoj crti i na početku gledam šta mi svi trube i onda skužim da mi je pola auta na drugoj strani. Pa sam na to malo pripazio i nema beda. I kad dajem žmigalnik palim brisače i te fore no to su sitni prijestupi. Ovdje ima masu tih auta koji stižu iz Ugande gdje se vozi po desnoj strani, pa puno njih kupuje aute u Dubaiju itd.
I tako zezali se Ivica je jedva dočekao da se riješi Mire pa ćemo vidjeti što će biti sada s njim. On se nada i radi na tome da se vrati u Kongo kod našeg fra Drage u tešku zabit da rade zajedno. Ajde neka ga i da ga što prije vidimo nazad u Africi. Bio je ovdje prije rata godinu dana, zatim 8 godina u Kanadi i po Hrvatskoj, ali čim je došao, prvo u Gatengu, i koncelebrirao na misi vidiš da čovjek diše jako duboko i u očima da mu je Afrika uvijek ostala veliki san i da se ovdje osjeća onako, baš dobro... Nemere se to objasnit a prelijepo je kad netko tako osjeća, onda mu i nema druge nego gdje ga srce zove. Uz naravno neizbježni blagoslov crkvenih autoriteta...
U subotu je djeci u centru bio kraj škole pa smo se i mi spustili i jeli sa njima a poslije su imali kao malu žurku pa smo malo i plesali s njima i zezali se, ma eto sve je prošlo tako opušteno u crnogorskom stilu. U subotu odvezli Miru u Kigali, pokupili Mladena, našli se sa Sebastijanom, našim salezijancem, popili piće i riješili se Mire na aerodromu. I kud koji mili moji.
Inače tako naši susreti i kad dođe koja naša časna i kad nas se okupi nekoliko prođu uglavnom u zezanju. Takav je valjda duh i priroda svih koji se odluče uopće da odu toliko daleko, nisam sreo niti jednog misionara koji bi bio neki spušten tip ili depresivan, to je sve većinom nasmijano i stalno padaju neke fore. To je naravno uvijek i najbolja prevencija protiv stresa a i tako se najlakše radi. I zato mi je skroz drago kad bilo tko navrati. Već smo ugovorili za slijedeći vikend susret nas 6 Rvata koliko ih ja znam u Ruandi na jezeru a to neće proći bez masakra neke četveronožne životinjice i čašice u naše i vaše zdravlje.
Post je objavljen 01.12.2006. u 06:33 sati.