U zadnje vrijeme sam u totalnoj gužvi. Kada nisam na poslu broj jedan, onda honorarim. Ako nisam niti tamo, onda jurim po poreznoj upravi, MUP-u i sličnim državnim institucijama u kojima nikada ne možeš biti gotov iz prve jer ti jednostavno fali barem jedan dokument. Ne razumijem koji će im klinac rodni list ne stariji od 6 mjesec - pa ti podaci se ne mijenjaju! Ako nisam niti tamo, onda bi me možda mogli naći kako šećem psa, iako i to u zadnje vrijeme više obavlja On, nego ja. A s vremena na vrijeme navratim i na tečaj stranog jezika, koji redovito plaćam, a manje redovito pohađam.
Život mi dodadno komplicira činjenica da On i ja posjedujemo svatko svoj stan, oba potpuno nova i polovično namještena. Trčanje po salonima namještaja puta dva je zamorno u vražju mater, posebice kada je moj stan na tapeti jer je onda i budžet ograničeniji. A stalne migracije iz njegovog stana u moj i obrnuto, ovisno o tome gdje odlučimo tu noć prespavati me jako umaraju. Predložio je on već da počnemo i zajedno živjeti jer ove ranojutarnje seobe naroda, kada se moraš prije posla ustati nešto ranije da stigneš odjuriti doma i srediti se za posao nepotrebno troše dragocjenu nam energiju. Da ne pričamo o plaćanju dvostrukih režija, duplim čišćenjima i svemu ostalom.
Iskreno, bilo me strah. Ima li smisla početi živjeti zajedno nakon samo nekoliko mjeseci veze, što će se dogoditi kada se posvađamo, hoćemo li juriti svatko svojoj kući ili ćemo to riješiti, kako ćemo riješiti problem da to nije NAŠ stan, nego njegov ili moj... Ugraditi taj "mi" u moj mindset čini mi se gotovo nemoguće. Problem je bio i što se nismo mogli dogovoriti gdje bi živjeli - nitko nije htio van iz svog novog stana. A i što bi s tim stanom - šteta je iznajmljivati potpuno novi stan, koji si uređivao za sebe, a ne nekog drugoga.
A onda sam saznala da mi se starci razvode. Nije to bio neki turbo veliki šok jer sam i odrasla kao dijete rastavljenih roditelja, i ovo je zapravo bio majčin drugi brak, a i nisam više dijete i imam svoj život, odvojen od njih. Ipak, žao mi je mame jer imam osjećaj da ostaje potpuno sama na svijetu. Tako je onda ispalo da će se majka doseliti u moj novi stan, a ja šibam kod Njega.
Svaki početak je težak. Ipak, ovo se čini turbo teško. Napraviti pomak u mojoj individualističkoj glavi, da više ne postojim JA-JA-JA, nego da smo sada tu MI, čini se kao Sizifov posao. Još mi je teže prihvatiti činjenicu da je on uspješniji od mene i da zarađuje dvostruko više nego ja. Mrzim kada nisam najbolja. A već se i lagano osjećam kao sponzoruša.
Ipak, na trenutke mogu potisnuti sve te brige i prihvatiti ove novosti u mom životu kao nešto pregenijalno. Imam pored sebe predivnu osobu. Osobu koja me čini sretnom. Živim u prekrasnom novom stanu, kuham na predivnoj mediapanskoj kuhinji 100%-tnog sjaja opremljenoj Whirlpool 6-th sense aparatima (odnosno kuhala bih, da znam i umijem), sjedim za divnim Calligarisovim stolom i željno iščekujem Natuzzijevu garnituru. Svaki slobodan trenutak koristim za neki sport, odlazak u kino, izlet ili običnu šetnju sa psom dok me on drži za ruku.
I nagovara me da češće pišem blog, da ima što pročitati kada ulovi na poslu koju slobodnu minutu.
Post je objavljen 12.12.2006. u 01:08 sati.