Napokon, postajem žena,
pravim brazde u koje utiskujem
neke oceane, i mora, i jezera,
utiskujem i oblake
i svu vlažnost koju pokupim
u monsunskom danu.
Napokon, žena
koja leluja oslonjena 70posto
na lijevu stranu ulice
i grudi su mi male
i kosa mi kratka,
ali žena ispod ove kože
uske od borbi
diše.
Gdje mi je mjesto,
poslije te kiše
koja natapa Amazoniju?
Znam da nisam izgubljena
sred svemira i oči mi
ne zapinju za plavcu
koja jedri daleko, daleko..
Post je objavljen 11.12.2006. u 23:32 sati.