Smiješan naslov za jedan vrlo tužan post.
Danas sam malo odahnuo od putovanja i predavanja, ali u mislima mi je jedan događaj… nešto što bih volio reći – u njegovo ime, da ne ostane samo u mojem sjećanju…
Prošli ponedjeljak, Donji Miholjac, put za Osijek, oko četiri popodne. Tražim mjesto za zastati i pojesti sendvič. Odabirem jedno, ali onda nekako, idem dalje, te stajem pored potoka i nekog starog mlina. Iako je tek drugo predavanje i drugi grad u nizu, čini mi se da unaprijed osjećam umor koji me čeka.
No, za sada je dobro, protežem se i dišem… Gle, imam posjetu! Iz grmlja izlazi mali psić, oprezno, korak po korak. Ne boji se, ali vidim da nije nagao. Pametno me gleda i čeka. Ja gledam njega, pa se tako promatramo par minuta. Sendvič je bio super, ali ostavljam mali komadić, spuštam ruku, još malo čekam… Nije se približio. Pametno gleda i ništa ne radi. “Dođi”, kažem tiho, a on se raspomami, kako to samo psi znaju. Nije mahao samo repom nego i cijelim tijelom! Dotrčao je i skakutao oko mene, kao da je sreo starog prijatelja poslije mnogo godina! Ajme veselja…
Ali i muke! Što ću sad? Očito ga je netko ostavio ovdje nedavno. Mlad je, vidi se, možda ni godinu dana. Uhranjen je, nije prljav, a u blizini nema kuća. Znači, ostavili su ga tog dana, možda samo koji sat ranije.
Kakvi to ljudi ostavljaju ovakvog psića usred ničega? Eh, kakvi… možda sam sad i ja među njima, jer…
Imao sam odijelo i kravatu, kombi je bio pun knjiga, Alex i Braco moraju brinuti oko dvorane, mene čeka TV ekipa… Što s njim? Kako? Ne, nije moguće… A možda i vlasnik dođe po njega…
Sad znam da sam samo racinalizirao i tražio opravdanja. Jer, čim sam ga vidio osjetio sam ono nešto – poželio sam ga povesti sa sobom. Ali, nisam. Umijesto toga sam mu rekao da me čeka, da ću doći za par sati, navečer. Teška srca, otišao sam.
Osijek, sve dobro, lijepo, predavanje, super… Ali, jedan dio mene mislio je na njega. I kad smo se vozili natrag, razmišljao sam… Ne osjeti se svakog dana tako nešto. Već sam zamišljao kako će to biti, kako ćemo se slagati i kakve će mi sve “probleme” raditi… Bio je tako malen, simpatičan i poseban… Oh, pa čak sam mu i ime dao – ime na koje sam se nasmijao u sebi, ali eto, bilo je njegovo: Kozmo Slavonac. Smiješno, zar ne? Ali, na kraju samo je to ime od njega i ostalo, jer…
Čekao nas je, da, ali ne više živ. Valjda se zaigrao, zatrčao. što li… a tamo automobili jure…
Sada znam da sam morao biti odlučniji, spremniji. Ponekad je potrebno djelovati po srcu, bez obzira što okolnosti izgledaju nepovoljne. Što je jedno odijelo, jedno predavanje ili snimanje… prema jednom životu? Ako propustimo prigodu, tko zna kad ćemo dočekati drugu? Neke stvari jednostavno nestanu ako ne djelujemo; ako oklijevamo, prilike se propuste i sve što ostane je… tuga.
Imao sam naporan tjedan. Dobar tjedan. Ali, sad nakon svega, još uvjek mislim na njega i njegovo smješno ime. A mislim i o nama ljudima – koliko puta propustimo učiniti ono što treba učiniti, samo zato jer nam nije zgodno ili zato jer nam se čini nemoguće? Ili zato što se jednostavno bojimo izići iz zacrtanog okvira…
Post je objavljen 11.12.2006. u 23:03 sati.