volim se voziti tramvajem.
pod time naravno ne mislim ono kad su gužve, pa da sam sardina. Već u neke normalnije sate. Recimo - ujutro, ali jako rano. oko 6.45. Ljudi tada idu na posao, ali ipak u tramvaju nije gužva. Dapace - gotovo uvijek u to vrijeme čak i ja sjedim i sa sluškama u uhima i knjigom u ruci zamišljeno promatram van. Ne volim one smeđe tramvaje i jako mi je drago što idu u penziju. Šestice su mi drage jer djeluju veselo i ugodno je za sjediti i nasloniti se. 13ica i 1ica su mi također jako simpa i drago mi je što će ih zadržati jer smo ih depoljali iz Beca (kaj ne?).
Najviše volim promatrati ljude kada zamišljeno kroče i nisu niti svjesni da sve ono što ime se mota u glavi - vidi im se u tom pogledu i izrazu lica. Upravo onda kada misle da ih apsolutno nitko ne gleda..
Orwell bi bio ponosan na mene
Mnogo puta sam vidjela neke sasvim neobične ljude sa jedinstvenim izrazima lica.
Danas, vracajući se s posla, vidjela sam Lovru Pogorelića. Kako mi je samo bez ikakvog razmišljanja sinulo da je to upravo bio Lovro Pogorelić - vjerojatno nikada neću dokučiti.
Covjeka nikad osobno nisam upoznala, znam mu lice s koncerata i letaka iz Lisinskog.
Ipak - još 20ak, pretežno ženskih, imena s faksa ne mogu povezat sa već dobro mi poznatim licima koje svakodnneo susreće.
eto tako
Post je objavljen 11.12.2006. u 22:19 sati.