Ne mislim često o tome jer bih poludio, ali sasvim sam siguran da bi moj život izgledao potpuno drukčije da još za osnovnog školovanja nisam zauvijek izgubio jednog roditelja.
U tom sam prijelomnom trenutku čuo brojne, tada čak djelotvorne riječi utjehe, ali tek sam mnogo kasnije shvatio da ipak postoje osobe koje bismo mogli nazvati nezamjenjivima.
I iako ne želim živjeti u prošlosti i trošiti vrijeme na razmišljanja o tome "što bi bilo kad bi bilo", ne mogu spriječiti povremenu pojavu neobjašnjive sjete i tupe praznine u skrivenom dijelu sebe, kada moram stati, zažmiriti i duboko udahnuti kako bih nastavio normalno funkcionirati.
I tada sam sebe prisilim na osmjeh, svjesno dozivajući u sjećanje i one trenutke u kojima sam sa samozadovoljnim ponosom, smiješeći se, gledao u nebo i osvješćivao majčine riječi: "Tata se sada smije."
A opet, ne mogu se ne upitati koliko je puta plakao.
Post je objavljen 11.12.2006. u 22:20 sati.