Prije 15. godina kada sam se ja rodila, zapoceo je Domvinski rat. Zivjeli smo u Bosni ali kada su počela granatiranja hrvatskih sela sa 9 mjeseci pobjegli smo te kao izbjeglice dosla sam u Hrvatsku sa mamom, dva starija brata te svojom mlađom sestrom blizankom. Tata je ostao na ratištu u Bosni. U Hrvatskoj smo poceli od nule. Najprije smo živjeli u Bjelovaru kod tatine sestre zatim u samostanu na Remetama. Za sve to vrijeme tata je bio na ratištu. Mama je bila s nama. Tata se 1995. godine vratio sa ratišta te smo poceli graditi kuću u Zagrebu. Od nule. Mozda se ja to svega ne sjećam, ali sva ta vremena su ostala negdje duboko u mojoj podsvijesti te iz prića mojih roditelja. Taj rat je došao i prošao ali je iza sebe ostavio tragove. Stres, sjećanja... Kada se sve to nakupi ostavlja se dubok trag na čovjeku. Najviše na mome tati. Prije 3. godine saznali smo da tata ima rak! Prošle su kemoterapije, razna lijecenja... Sada smo ponovno saznali da su se probudile te opasne stanice. Tata se odlućio za Breusevu terapiju i mama uz njega da bi ga podupirala da ne bude sam u tome. Evo, već 20 dan... Izgledaju puno mršavije. Ja neznam što bih rekla za tu terapiju jer osobno nisam iskusila tu bolest na svojoj koži i ne znam dali bih se odlučila, ali ako su roditelji odlučili tako i misle da je to najbolje za njih ja ih podupirem. Uz snažnu vjeru i volju mislim da je sve moguće. Želim im puno hrabrosti, vjere i ustrajnosti. Eto, od mene...
Post je objavljen 12.12.2006. u 08:00 sati.