cudno je...
tako si me lako nasmijao... nedostaje mi ny...
da bar ima nacin, bar na koji dan...
cudno je...
primjetila sam da se bojim pisat...
ne samo na blog, tu se jako bojim, nego i za sebe, ko da cu previse rec i iz toga nesto shvatit...
cudno je...
mislim da sam malo zeznula stvar...
valjda ce se rijesit...
probudila sam nesto davno uspavano, i onako je bilo bolje, ili lakse...
nekad prije bi i probala, sad je besmisleno...
kako puno govorimo kroz sutnju...
cudno je...
stize, dolazi, priblizava se...
mislila sam da to vrijeme nikad nece proc, a sad kad je tu mi je preblizu...
cudno je...
kako vrijeme samo od sebe sve rijesi...
samo moram nauciti biti strpljiva i ne inzistirati, nego cekati...
cudno je...
kako nikako u tome ne mogu nauciti na vlastitim greskama...
kako sam u biti prozirna kad su ljudi u pitanju...
ne ocekujem, ali se nadam...
kroz apstrakciju...
cudno je...
i hvala ti... i oprosti...
i kao da samo provjeravam granice, i prelazim ih... a onda povratka nema...
ps.drugi put ce cipelice dosetati
pss.mislim da je to to, pod istim nebom, na istom ½covjeku½,
jedno muskarac, drugo zena... i znaju se i razumiju se iako ni jedno to ne govori...
Post je objavljen 11.12.2006. u 18:05 sati.