Količina gluposti koje čovjeku mogu pasti na pamet u tako kratkom vremenu (5 minuta prije današnjeg kolokvija) uvijek me iznova zapanjuje. U samo nekoliko trena, praktički na dah, nastala je pričao Zlatanu-Zlaji i Bošku. Neki kolege će znati o ćemu se radi pa bude im još smješnije, drugi će emigrirati na Tajland kako bi mogli općiti s maloljetnom djecom na socijalno neprihvatljiv način. Napomenuti ću samo da se cijeli kreativni proces izmišljavanja ove priče dogodio vrlo brzopotezno pa je moguće da je pokoji detalj izostavljen. Idemo sad..
Bili jednom Zlajo i Boško, živjeli su okruženi ničim u zdravoj metroseksualnoj visokoškolskoj okolini koja ih je tek djelomično ispunjavala, kako bi se ispunili potpuno morali su se obratiti jedan drugome za pomoć. Zlajo je bio mlad i revan mladić , odrastaanje na farmi pod kravom učinilo ga je lakovjernim, naivnim i nedovoljno sigurnim u sebe, s druge strane stalno se bunio na "nedostatak vimena" na dvonožnim pripadnicama ljepšeg ne-papkarskog spola. Upravo je to bio najveći zlajin problem(uz sklonost zlatnim tuševima provided by njegov šef Žac), ali jednog dana za pomoć se obratio Betme... ne ne betmenu nego svom prijatelju, drugu, i omladinskom kolegi Bošku.
Boško je bio čemerno oličenje seoskog šerifa, krkan koji je samouvjerenost nabildao trenirajući strogoću nad dojenčadi, vudu lutkama, križaljkama iz dječjeg kluba i socijalno neprilagođenim o-game tipovima čija je sposobnost komuniciranja bez tipkovnice jednaka onoj čovječje ribice.
Hrabro je Boško stupao kroz hodnik taj dan, gegajući se i mašući bokovima ko majka raca, ništa ga nije mogao omesti bio je nesalomljiv. Tada se u daljini hodnika stvorio Zlajo, za kojeg nismo dovoljno ukazali da ima vrloooo težak problem oralno se izraziti. Zlajo je, približavajući se Bošku, potpuno zaboravio na vodu u svom koljenu, radovao se kako će dobiti savjet od najveće face u gradu još od one na velikom plakatu kojim su prekrili pročelje tvornice hodalica za čivave i rasplodnog paradajza.
No nažalost, Zlajino oduševljenje brzo je splasnulo, prišavši Bošku, ne izustivši ni prvi slog pripremljenog govora, Zlajino prokletstvo se vratilo, usmena izražajnost svela mu se na nulu, te je ostao tako, u pokušaju da kaže : Dobar dan, Boško, o ti štemeru zgodni"; uspio izreći samo "D" koje se nastavilo u petlju te je potrajalo neko vrijeme, par stotina decenija da budemo precizniji.
Godine su prolazile, a Zlajo je i dalje zvučao ko Zetorov traktor iz vrijeme Titove mladosti, upaljen na hladno prosinačko jutro netom prije kolinja. Dok je Zlajo tako grgljao, Boško je napustio ovaj svijet, i biva sahranjen, no kako je bio vrhunski klavijaturist i pijanist, ni smrt ga nije spriječila u vježbanju talentiranih prstića.
Zbog te činjenice on se kroz neko vrijeme ponovno dokopao zemljine površine, pomoću svojih prstića koji nisu umrli prije smrti. Da su njegove oči učinile isto, mogao bi pročitati dirljiv epigram ili epitaf na nadgrobnom spomeniku, ovako se oni koji ga nisu napisali, a trebali su, mogu izvući. Uglavnom, ono što se Bošku tad dogodilo bio je logičan slijed događanja za svakog tko je mrtav i pokopan, ali mu prsti nisu pa se sam otkopao --> postao je najveća zvijezda među mrtvim pijanistima i klavijaturistima, te ostalim instrumentima s tipkalima uključujući Tamagoči, na top ljestvicama je potukao svoju mnogobrojnu konkurenciju hitovima poput "Trulež subotnje večeri(back 2 da grave)", "Raspad kardiovaskularnog sustava", "Tko tko gnjili u mojoj kuruzi" i "Svi moji crvi kad se zbroje(oriental mix)". Za razliku od njega, Zlajo još glogoće taj slog na onom istom mjestu, dokad će, nezna se, skoknuli bi u budućnost pogledati ali ne možemo jel nam je pokvaren Delorean. Otvorila su se vrata i niko ih nezna zatvoriti.
Ak vam napisano nema smisla, prevedite si na neki strani jezik pa bude imalo još manje. Prije kraja treba još samo napisati odavno donesen zaključak:
Kad si blesav i lud, nikad ti nije dosadno.
Post je objavljen 11.12.2006. u 14:15 sati.