Svima nama sudbina se poigrala, prvo nam je dala nešto, a onda uzela...
Korak po korak
sve si mi dalji...
ostajem sama u svome svijetu,
tu,gde si mi toliko blizu
da sam jedva svjesna toga koliko si mi
u stvari daleko...
Minut po minut,
postajem svjesna surove istine
koja me u stopu prati
od trena kada sam te upoznala...
Ti odlaziš,
i svakog si mi sekunda sve dalji.
Ti odlaziš,
a ja samo šutim...
jer šta god da kažem
nije dovoljno da bi te zadržalo tu.
Ali,ne kajem se zbog ničega
što sam ti rekla u životu.
Možda ćes jednom
ljubav moju shvatiti.-
Onog trenutka kada se iskreno zaljubiš...
A ja ću i dalje tvoje stope gledati
i ove minute
koji te od mene udaljavaju brojiti...
...i šutit ću...
jer,šta mogu..?
Bit ću ovde,
sama sa svojim snovima,
gde si mi toliko blizu
da sam jedva svjesna toga koliko si mi daleko...
...ovdje,gde ljubav moja
za tebe počiva...
Kažu da oći mi se zacakle kad pričam o tebi,
o svemu onom što smo bili i što smo mogli bit.
Kažu da usta mi se razvuku u neki lagani osmjeh,
nekako sjetan i tužan.
I mogu se zaljubljivat nakon tebe, doista mogu.
I jeli zaista bitno sto ih sve s tobom uspoređujem.
Još čujem korake prošlosti,kako u srcu,
idu u krug, tapkaju,
ne znaju kud bi sa sobom.
A ti, ti si moja prošlost, sve ono što sam nekad bila,
moj smijeh i moja suza.
Sada si samo sjećanje, samo toplina u grudima,
samo jeza koja me prođe kad me pogledaš tim očima,
samo uzdah kad se sjetim tvojeg poljupca.
Ti ležis tu u svakoj mojoj biti, u svakom jutru,
ti si moja tajna želja u svakoj paloj zvijezdi.
samo ti...
Još uvijek čujem tvoje korake,
drhtanje usana,
osjećam poglede...
Postoji li zaista sutra?
Kiša me danas napada,
neobjašnjiva oluja sjećanja...
U tišini gledam
jednolično kapanje suza o tlo,
razmišljam o istinitosti tvojih riječi,
molim za milost...
Nepostojeće staze vode me k tebi,
nepostojeći putevi neostvarivoj želji,
na koljenima još jednom
vikat ću u bezdan...
Prepune sobe iluzija
još uvijek vrište tvoje ime,
Blatnjavi tragovi
ispisuju pjesmu tvog života...
Čitav moj svijet odiše tvojom prisutnošću...
Još uvijek čujem tvoje korake,
drhtanje usana,
osjećam poglede...
Prazna čekaonica...
Njegov miris i danas opija moj um,
pobuđuje sjećanja...
Klanjam se hladnim zidovima,
izblijedjeli lik još plovi opustošenim hodnicima...
Vrijeme ne postoji,
samo tren i vječnost je naša...
Zacakljeni pogled,
uperen u beskraj
donosi ustajalu melankoliju,
odnosi snove...
Ukrali su mi život,
pobijedili ljubav, ugasili žar...
Nemoćno se previjam,
smrtno ranjena,
njegove usne poput sotone
vječno me zovu u ponor...
Tek lagani dodir njegove prisutnosti
stvara oluju u davno ugušenim
snovima...
Prazna čekaonica,
samo ja i sjećanja...
Post je objavljen 11.12.2006. u 10:24 sati.