Živim u sjenci tvoje sjenke...
i znam da znaš:
još uvijek šminkam stvarnost tvojom bojom, jer drukčije ne umijem
ne razumijem, ne zelim pred lažnim svijetom lažno se veseliti...
To nije osmijeh - to je grč.
Ljudi su slijepi.
Lijepi dani, nasmijani, za tebe - za mene skice,
druge duge ulice, srce skitnice zgaženo nehotice...
Znam da znaš.
Jer u svim snovima ti vrtim sve te prazne riječi
Nestaješ.
I priča odavno nije fer.
Sve je prazno.
Prazno je zarazno. Neprolazno.
Vraćam se njima - zar misliš da se stvarno ponosim time?
U mojoj glavi poslije svega svi oni nemaju čak ni ime...
...samo te oči posjećene vjetrom koje sjaje kao i moje...
znam da znaš...
al ne vidiš i ne čuješ, i ne znaš koje male stvari se broje...
i dok porazi se roje,
plašim se priznati da postojiš...
...i da mi fališ...
Fali mi dodir, fali mi riječ, fali mi osmijeh
fali mi lice, fale sitnice
- dosta mi je krivice!
Ptice selice nestaju...
Ja ostajem, i svi ti pogledi me plaše:
prokleti sretni zagrljeni ljudi!
...te uloge su bile naše...
Samo moje i tvoje!
A gde smo sad?
Gledaj u mene!
Nema mene...
samo uspomene... samo tragovi...
Koliko dobiješ, toliko daš.
Ti nisi smio... znam da znaš...
...znam da znaš...
Jedan život - gdje prestajem ja, gdje počinjes ti
Jedna ljubav - gdje stali smo mi, gdje sad su drugi
...i reci, što je to ponos, što je to sram?
Ne želim znati!
...i kad se svijet sruši, na starom mjestu bit ću sama...
Sve suze svijeta sprala je kiša.
Na kraju nisi ni siguran
da si uopće plakao, niti da si dno dotakao...
...a takva kakva jesam, neću slagati sebe da si laž
...želim nazad starim, našim, stazama...
Ali ni svi peroni svijeta me ni malo nisu promijenili:
i dalje ista...
I dan je taj što me vara, plavetnilo neba misli skreće.
...a onda padne noć, prokleto dugi sati, sakatim srcem shvatim:
sitnice, ponos, inati neće mi dati da pratim trag - a znam:
sve je ništa, slomit ću kazaljke, vrijeme će stati,
svemir će čekati...
...samo da mogu vratiti te...
Tražim te, sanjam te pijanim očima, u noćima, u tuđim licima,
u stanovnicima nekih drugih svijetova...
gdje je naš?
Mičem usnama bez glasa dok pada zaborava plašt...
šutim jer znam da znaš.
Uvijek si znao i uvijek znaš!
..Ti...
Jedino moje, tebi koji odavno nisi jedini:
svaka sekunda kao godina, al barem znam na čemu sam,
i barem znam da nema nas i spremna sam da budem nasmijana pred svima
iako te i dalje, kad sam sama,
oblikujem od oblaka dima...
...i kroz paučinu vračam vremena kad smo ti & ja još bili tim
oprosti što nemam snage da te slažem, da ti želim sreću s njom
a i šta će ti to od mene?
Sve uspomene s kaputa stresi,
samo budi to što jesi, tu gdje si ...
što god da se dogodi,
ti budi sretan i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga voliš a mrziš, kad mrziš a voliš
i lomiš se da izdrziš...
Ostaje nada da će nekad negdje netko htjeti shvatiti mene...
moja lutanja, maštanja i sanjanja...
i znati ih pratiti...
i tko zna...
...možda jednom nađeš me...
tamo gdje prestajem ja
gdje počinjes ti,
gdje stali smo mi,
gdje sada su drugi...
...ali srest ćeš samo stranca, slučajnog prolaznika i pogled leden...
...iako te je taj neznanac nekada volio...
...volio više od sebe...
Post je objavljen 11.12.2006. u 00:08 sati.