Marketing
Like violence you have me, forever, and after, like violence you kill me, forever and after....
Sutra je škola. Again...još dva tjedna. Stara me tjera u krevet, a nije još ni 10. Kao sutra se ustajem u 5 ujutro pa da se naspavam. Aha moš si mislit kako ću ići. Moj tempo života je takav da ne idem spavati prije 11.
Vidite, nisam napisala neke novosti..
Upisah se na tae kwon do. Za sada je ok. Prvi dan sam imala lagani muskulfiber no sad se polako uhodavam.
Razočarana sam jer sam se nadala da će od staraca uletiti kakva stotka za svetog Nikolu. No stari se smilovao i dao mi 50 kn (tata, volim te!!!), i naglancao mi je marte iz čista mira, iako mu nisam ništa rekla niti sam to sama namjeravala napraviti. Suprotno tome, moja stara mi želi odbiti 50 kn od tjednog džeparca (
) i kad je vidila da mi je tata naglancao marte rekla je cinično : "Je, a meni se ne bi sjetio" .
Naša obitelj nikad nije bila savršena, imali smo uspona i padova, i svakavih sranja i sve, ali...preživjeli smo.
Moj tata, za razliku od stare, je bio bolji prema meni. Mislim, ne kažem da me stara ne voli, ali moja sister joj je uvijek bila na prvom mjestu. Uvjek je NJOJ više popuštala. Uvijek se derala na MENE. Hm, možda je zato tata bio bolji prema meni....
Htjela bi da katkad više pričamo. Mislim, pita on mene svaki put za novosti u domu i ja njega kako mu je na poslu, i sve, ali...to nije to. No sretna sam, jer moja sestra za razliku od mene ne priča sa njime ni o tome. Čak volimo istu muziku, on mi je pustio Deep Purple, Beatlese, The Creedence Clearwater Revival. Njemu ne smeta Green Day, niti me traži da stižam muziku.
A tko sam ja?
Katkad ne pripadam tamo gdje jesam.
Stojim nasred Korza i gledam ljude kako prolaze kraj mene. I osjećam se bolje nego ikad u životu. Moje selo me guši. Ne volim biti doma. Za moje selo me veže samo obitelj i Teichi. Ništa drugo. Tek lažni "prijatelji" , poznanici i loša iskustva.
Disko koji sam zamrzila.
Uvijek iste pjesme. Preumjetne.
Uvijek isti ljudi. Prelicemjerni.
Ne vjerujem više nikome. Nikome. Opekla sam se previše puta.
Svečano objavljujem da ne grizem nokte već 3 tjedna. I više neću. Izgubila sam volju.
Imam 5 rupica u ušima. I hoću ih još. još jednu na lijevom i dvije na desnom uhu. Znam da će stara pošiziti.
Probušen nos mi je za sad neostvarivo. Stara, again. I pare.
Grizem obraze. Katkad i donju usnu. Kad sam nervozna.
Ljudi me žele promjeniti. Maknuti mi crnu olovku sa očiju. Skinuti naušnice. Natjerati me u štikle i haljinu. Baciti marte u smeće. Žalim, neće ići....
Po prvi put se osjećam dobro u svojoj koži.
Ljudi me više ne shvaćaju. Za glazbu koju slušam govore da je sranje. A mene je ta glazba spasila. Gdje bi bila da nisam slušala pjesme popu Good Riddance, Waiting, Minority, Violence, I miss you, Pieces, I'm not dead???? Dva metra pod zemljom. Vjerujte mi, znam.
Našla sam se u tim pjesmama.
Skinula sam rapseve. Davno. Ali stavit ću ih opet, kad obojim kosu. Jesam li rekla da su i na njih ljudi imali komentare?
Nisam učila. No nije me briga.
Vidimo se....hm....u petak.....u srijedu, kao i uvijek, vremenski generirian post....
Like violence you have me, forever, and after
Like violence you kill me, forever and after.
Like violence you have me, forever, and after
Like violence you kill me, forever and after.....
Post je objavljen 10.12.2006. u 21:48 sati.