Louise L. Hay
...ponekad zbilja ne shvaćamo u svojoj ljudskoj gluposti koliko su istinite ove riječi...
...život nas nosi,baca...stavlja nas u kušnje...daje nam dane mira i sreće u kojima mislimo da nitko i ništa ne može uzburkati more po kojem plovimo...i mi na to utjecaja nemamo...ostaje nam jedino da se pomirimo i prihvatimo ono što se pred nas stavlja kao svršena priča...
...ali nije tako...
...ipak mi krojimo svoju sudbinu...određujemo svoj put...ako je čovjek misaono biće,a kažemo da jeste,zašto onda dopušta sebi biti spušten na razinu životinje koja se povodi instinktom...ili biva izdresirana da reagira po volji svoga gospodara...
...um...ono što sam staviš u njega počinje funkcionirati kao jedina moguća opcija...
...dokaz tome...
..još prije par dana ja sam bila na ivici da postanem biljčica koja vegetira u nekom imaginarnom svijetu tuge...napuštena,nevoljena...
...a zašto sam se tako osjećala...jer sam sama sebi stavila u glavu tu misao...i tvrdoglavo je se držala...sve do onog trenutka kada je neki glasić unutar mene prozborio jedva čujno :“trgni se i misli,možeš ti to“...
...i poslušah ga,na svu sreću...
...još jedan dokaz tome...
...kad sam poslušala glasić,počela se koristiti preostalim dijelom uma koji nije zaposjela misao tuge,oblaci su se razišli...i ja sam ugledala tisuću drugih opcija...prestala misliti samo na sebe i biti sebična...pokušala sam shvatiti njega,komunicirati bez gorčine i patetike koju mi žene jako dobro koristimo da bismo muškarce spustile na zemlju...ili bolje rečeno da bismo ih povrijedile...u tom trenutku sve se promijenilo...kockice su se posložile i ja sam ponovo imala u posjedu svoj um...čist i netaknut...
...i mogla sam reći,znati odgovore,shvatiti prešućeno...opet sam mogla voljeti bez potrebe da uvijek iznova tražim dokaze da sam voljena...
...ja vjerujem da jesam voljena i da moj život prati moju liniju a ne ja njegove nerazumne pute...i to je istina za mene...
Post je objavljen 10.12.2006. u 22:30 sati.