Vratili se sa seoskog dječjeg rođendana. Pretpostavljate već - bili kod mog najdražeg Kuma!
Kako je bilo??
Jaako zagrebački "hoh". Što mi se definitivno ne sviđa u seoskoj sredini. Kao prvo, istovremeno je bio i dječji rođendan (dječaci iz Slavljenikovog razreda), koji su onda izbacili Malu van kao uljeza. No dobro, to su ipak dječja posla.
Kao drugo: dobili smo nareske, francusku, malo kolačića... Svi su se (jadni) gosti divili novoj zamisli - nema roštilja, nema masnog... Meni je to bilo jadno. Ako me ne misliš nahraniti poštenim ručkom (a pozvani smo bili na ručak), nisi me trebao zvati. Došli bi na kavu i kolačiće - i basta....
O tome da (uglavnom) nismo imali o čemu pričati... o tome sam već pisala. Sva sreća da su stigli i drugi kumovi pa smo se malo s njima podružili..
A kakva sam ja u njihovim očima?
Mene sve kume drže za vješticu - što prema djeci što prema Guzdi. Kao ja njega jadnika... moš mislit. U našoj kući sam ja definitivno pepeljuga.
Drugo: one rastežu kataloge od avona i komentiraju parfeme, maskare i ostalo... ja (uglavnom dobijem) imam druge parfeme, kozmetiku kupujem u dm-u (i skupu i jeftinu), radim nešto što one ne razumiju, pa razgovaram s njihovim muževima jer me oni više razumiju.
Treće: uvijek ismijavaju moju (po njihovim mjerilima) skupu odjeću. Previše naporno radim da si ne bih priuštila nove čizmice (ma moš mislit novaca - dala sam za njih 800 kn! koje li rastrošnosti!) ili majicu iz Benettona, pa nisam ja Vlatkica u Gucci-u.
Doduše, izbivala sam sa par tih zajedničkih skupova tako što sam slala sms-ove iz Firence, Amsterdama i sl. europskih destinacija, dok one ne odu dalje od Bj.....
Ma, what the hell.... nije ovo žalopojka...
Post je objavljen 10.12.2006. u 21:30 sati.