Taj dan opet se posvađao sa suprugom, i to pred sinom, što ga je dodatno uzrujalo. Ona je uvijek imala čvrst stav, argumente, a i čarobni štapić. Pretvarala bi ga u mekanu smjesu od koje je radila najsmješnije figure koje bi same nadoilazile u trenutku inspiracije; najčešće nije htjela trošiti previše vremena na takvo ništavilo od čovjeka, pa bi ga zarolala u običnu malu kuglu koju bi gurala uokolo po kući dok joj ne dosadi, ili dok se ta bezvrijedna okruglina ne uspije otkotrljati u sigurnost svog automobila bježeći što dalje od nje, bježeći od sebe.
Zimi, kada bi prečesto kišilo, a mrak bi dolazio ranije, još je više bio otuđeniji. Noću bi mu njene prodike postajale neizdržive, te bi često znao i prespavati u garaži. U džepu jakne uvijek je imao limenu srebrnu ploskicu napunjenu domaćom rakijom, nek se nađe u prilici kada nožni prsti omrznu. Poznata dalmatinska bura znala bi ga usred sna natjerati da okrene ključem automobila, te da uz laganu radijsku glazbu i grijanje lakše zaspe. Jednom se probudio u bolnici, dobro se sjeća njenih suza. Od tada više ne spava u garaži.
U sumrak putuje ni sam ne znajući gdje. Na svakom raskrižju cesta mu se ruga premještajući svoje nevidljive magnete. Van grada, motor njegove Honde sam od sebe se gasi pred ulazom na groblje automobila. Na njegovom licu ironični smiješak dok zatvarajući oči glavu naslanja na volan. Vjerojatno u tom trenutku razmišlja o naprednim tehnologijama, tko će znati.
Izlazi iz vozila, pripaljiva cigaretu i znatiželjno korača teritorijem zahrđalih automobilskih uspomena. Pogled mu se ledi kada ugleda žuti Fiat 850. Približava se u saginjućoj pozi i toplinom ruku prelazi preko davne gravure vlastitog imena uz pojačane otkucaje srca i raširene zjenice očiju. Pokušava ući sa vozačeve strane ali vrata, zaglavljena su. Baca se preko haube na drugu stranu i uspijeva ući bez problema. Zavlači ruku ispod vozačevog sjedala nadajući se da je još uvijek tamo. I gle čuda, pronalazi bilježnicu koja je tu ležala više od dvadeset godina. Neoštećena.
Tog popodneva 1978. njegov otac vraća se kući sa posla vidno iscrpljen od velike srpanjske vrućine. Prvo odvlači ženu u drugu prostoriju gdje žustro raspravljaju. Dječak stoji naslonjen na vrata i gleda kroz ključanicu. Ne razumije gotovo ništa ali plače tiho, u sebi. Kasnije, istog popodneva na vrhu stubišta kuće stoje otac, majka i gazda koji konstantno nešto urla i maše rukama. Dječak stoji na dnu stubišta pognute glave. Otac ga primjeti, pohita ka njemu, zagrli ga i objasni kako moraju prodati automobil i da će kupiti novi čim bude novaca. Dječak se uspijeva istrgnuti iz očevog zagrljaja i pobjeći sav u suzama. Dok ga pola susjedstva traži, on se ušulja u kuću i uzima bilježnicu sa najdražim crtarijama koje su sve do jedne nastajale u malom žutom Fiatu, središtu jednog dječjeg svemira. Tu bilježnicu, dio sebe, ostavlja pod vozačevim sjedalom i izlazi van. Uzima mali nožić koji je pronašao na travnjaku i za koji nitko ne smije znati, te ugravira svoje ime u žlijeb podno tablice.
U sljedećih par dana misteriozno nestaju kornjača, kavez sa zečevima, te njegovih osam mačića od kojih mu je najdraži Žućko. Ovo sa mačićima ga najgore pogađa, pa se odlučuje za najradikalniji potez; koristi trenutak nepažnje roditelja i zaključava se u prizemlju kuće dok otac pomaže majci koja vješa oprano rublje na konop u dvorištu. Ultimativno zahtijeva da mu vrate Žućka ili nikoga ne pušta unutra. Otac nešto kao razgovara sa majkom, te obećava da će Žućka vratiti sutra. Ne uvažava njihova obećanja, Žućka hoće odmah i sada. Otac nervozno šetucka pred vratima par minuta, a onda se udaljava. Nakon pola sata vraća se sa vrećom iz koje vadi nešto mijaukajuće žuto i pred hrapavim mutnim staklom ulaznih vrata maše time. Dječak ništa ne posumnja, otvara vrata i neugodno se iznenadi. Mijaukanje je oponašao otac, a mačak je bio plišani, susjedov.
Dok prelistava bilježnicu, na trenutak zaškilji očima prisjećajući se batina koje je dobio tog dana. I baš pred sam kraj prelistavanja iz bilježnice ispadne neka presavijena slika. Sagne se i pokupi je pogledavajući u naslage prašine što su okupirale masku prastarog auto-radija. Crno-bijela fotka…kao da je bilo jučer. On sjedi na ogromnim vodovodnim cijevima koje su trebale biti posložene u raskopanu ulicu, a u naručju mu Žućko.
Fotku vraća natrag u bilježnicu koju stavlja pod ruku i napušta ovo otužno mjesto.
Ulazi u Hondu i okreće ključem. Motor pali. Iz prve.
Post je objavljen 10.12.2006. u 21:33 sati.