Mene je sram. Nešto se dogodilo. Sramno. Stidno. Stidim se. Ko stidnica (by zleva). Puj, puj, puj! Nemrem se pogledat u ogledalo. Bojim se izaći iz kuće da ljudi ne primijete to na meni. Da mi u očima to ne vide. Da mi u pokretima to ne vide.
A šta? Šta?
Ma ne pitajte.
Evo reći ću to tu, pa makar više nitko sa mnom ne bude razgovarao. Ni komentara ostavio. Ni maila poslao. Ni kafu sa mnom popio.
Eo kako beše.
Znate i sami kako je odista vaša djevabajna zaista zaposlena u zadnje vrijeme.. Poso, kuća, birtija i to. Dani tutnje, radni tjedan se spizdi, a vikend dočekam kanda me pregazio mile s kombajnom u prvoj epizodi, štono bi se reklo, jelte.
Tako pregažena dočekam subotu i nedjelju ko ozebla sunca, a pojam subotnjeg i nedjeljnog jutra postao je nepoznanica. To prespavam. U meneka ide po onoj staroj – dobro jutro radni narode crne gore, točno je podne.
No jednog subotnjeg jutra neka viša sila učinila je da se probudim ranije no obično. Pomakla je moj unutarnji časovnik par sati unaprijed i ja otvorih svoje srneće oči oko neuobičajenih i iznimno i naglašeno ranojutarnjih 10 sati.
Tek 10? Ajd budem još malo.. Al ne. Nejde. Neće pa neće.
Dobro rekoh ja, kad sam se zadnji put izležavala i razvlačila i rastezala u krevetu? Nisam dugo. A najvolim to. Pa eo mi prilike. Majka radi noćnu pa nema ko lupat usisavačem u vrata moje sobe, tajka isto voli spavat ka i ja pa me ne dira, a baba je ionako u svom svijetu.
I...upalih ja televiziju.
Molim da se primi na znanje da upravo u tom trenutku počinje kobna sudbina tog subotnjeg jutra i uzrok poljuljane snage karaktera mi mog.
Prva slika koja se pojavila na ekranu za mene je bila nova. Radilo se dakle o novoj teve.
Još snena i naivna učinila sam prvu grešku – nisam ugasila kantu. Nisam čak ni preselila program. Nisam! Nastavila sam gledat. Votamistejkatumejka!
Na meniju je bila poslastica. Nova emisija nove teve. Imenom nova lova. Do krova. My ass.
Na lijevoj strani blještila su razbacana slova, a na desnoj strani pojavila se djevojčura iz klase „studiram-ekonomiju-a-u-slobodno-vrijeme-bavim-se-manekenstvom-i-želim-mir-u-svijetu“.
Naflajdrana sa osmehom oduvadouva mlatila je rukama, nešto trkeljala i zagonetno se smješkala. Malo sam pojačala ton da vidim kakvo to bogato znanje pred nas isipava iz rukava. A onda sam imala šta i čut. Mijenjala je ton glasa iz maznog seksifon fazona, zavodljivog i jebozovnog do autoritativnog-tresuvamsegaćejelde, pa onda kokošje iritantnog i tako u krug.
700 kuna!
700 kuna dajem za ovu riječ!
Tko vam još nudi ovakvu primamljivu ponudu? Tko? Nitko! Osim mene.
Sve što želim čuti je kako se zove ova riječ!
Uljepšajte si jutro!
Uskoro će Božić, treba vam novac za poklone ako imate više obitelji!
Nemojte da vaš susjed osvoji novac pa da vam u liftu kaže da je osvojio novac, a vama bude krivo!
Čujete li u pozadini ovu muziku? Koja je to pjesma? Hm, ne znam, ali dobro podiže atmosferu, zar ne?
Zovite me!!!
Zašto me nitko ne zove? Molim vas, zovite me!
Hajde, vrlo je jednostavno.
Pa zar nitko ne zna odgovor??
Pogodite riječ! Ide li riječ u ovom smjeru ili obrnuto? Ali zaista je jednostavno. Prvo slovo je J. Evo pomogla sam vam. Ide u ovom smjeru. Čitajte.
Dakle. Koja je to riječ?
Voće je u pitanju. Nije kruška, nije šljiva.. Što je? Evo imam je u ruci!
Ja čekam.
Evo da vam još olakšam, podižem početnu nagradu za 100 kuna. Ona sada iznosi 800 kuna! Dakle 800 kuna! *mlati novcima* Pogledajte, zar nije primamljivo?
Potrošite ih na što god želite, ja vas neću pitati!
800 kuna!!!
800!!!
Zovite me i ovaj će telefon zazvoniti!
Upravo se to i učinilo!!
- Dobar dan ovdje Marica iz Grubišnog polja! JABUKA, JABUKA!!!
- Dobar dan Marice, od kud ste rekli? Halo? Halo? Halo? Ohh, pukla veza! Pa kako, gospođo Marice jeste li još s nama? Hm, ništa izgleda. Idemo dalje. Imamo li još koga?
- Dobar dan, ovdje Jandra iz Špičkovine! Jel jabuka, jel je, jabuka, jabuka!
- Točno!!! Gospodine Jandra 800 kuna je vaših! Želite li na bonus nagradu od 10000 kuna?
- Oću, kaj ne!
- Što ste rekli? Da ili ne?
- Da, da!!
- Dobro, dakle, idemo na prvo pitanje, koji je glavni grad Hrvacke?
- Hmmm, aaaa, eee, huh, joj, pa kak sad to, ma ne znam.
- Žao mi je gospodine Jandra, ništa od 10000 kuna. Ali 800 kuna je vaših. Dobila sam svog pobjednika,idemo na novu igru,da....nova igra na Novoj Lovoj!
...
I tako.. Pojavila se nova riječ!
Opet ju nitko nije zvao!
Opet je pomagala, zapomagala, naricala, vabila, maltila novcima, pokazivala na telefon, mijesila sise i lizala prste. Dobro ovo zadnje dvoje nije, al skoro.
Ko tu koga jebe? Zašto ljudi ne zovu?? Pa šta ne vide da je u pitanju sport? Riječ se zove sport se zove zove se sport, sport, spoooooorttt!!!
Već tada bila sam dobrano hipnotizirana, pjena mi je išla na usta, disala sam površno, pojavila se sklonost ka samoozljeđivanju!
Nakon njene rečenice – muškarci se time bave, ali i ne samo muškarci, evo imamo i janicu kostelić.. to je i nogomet i rukomet.. dakle, što je? – moja ruka nesvjesno je uzela telefon u ruke.
U magli sam vidjela da poziv košta mizernih 3,66, čak je i pdv uključen! A šta je 3,66 naspram mogućih 700? Ništa! Vulvin dim, eto šta je!
060...i...ZVONI!!! Nemrem vjerovat! Ja spremna, adrenalin skočijo, 222 u volitma! I dok su mi ispred očiju jurile slike šta sve mogu kupit za 700 kuna, s druge strane javila se - sekretarica! Aupičkukajeovo!
Veli ona meni – „Izvrsno! Ovo je bilo toliko blizu da sam uvjerena da ćete ako nazovete još jednom, dobiti priliku!“
Tog trena ko da me neko dekno mokrom krpom posred labrnje! Došla sam k sebi! Um i razum povratio se u život, a IQ se podigo iz pepela!
Majku vam vašu obmanjivačku! Stoko!
Odmah sam ugasila tv i nadrkano se ustala!
Kasnije sam se informisala i saznala da osim moje rečenice gospođa autimatik mašin govori i - "Ovo je bilo blizu, vrlo blizu, nemojte da netko drugi osvoji nagradu, nazovite odmah ponovno!" i "Odličan pokušaj, Vaša sreća je na vrhu, nazovite ponovno!"
Oćukurac zvat ponovno!
Isto tako saznala sam i uvjete igre – nakon šta spičkaš ?00 kuna na pokušaje poziva, postoji mogućnost da se pozivom i registriraš, a onda postoji mogućnost da će te nasumičnim odabirom izvuć iz mora registriranih i pustit te da pokažeš svoje velebno znanje. A ima i fol da upadneš u igru ako nazoveš točno kad voditeljka dadne mig. Valjda, tako nešto. Uglavnom zovi samo zovi... 3,66*kolko treba. Bankrot.
A sjetih se da je nešto slično tome bilo i na satelitu.. I to na ovim đermanskim programima.. Tamo su se ženske i skidale i tako još više žarile atmosferu i mamile na pozive.. Ma Sodoma i Gomora! Ta će nas zahodna evropa satrat i uništit.
Eto..
Tako vam je bilo.
Nasanjkali me.
A snijega niotkud.
Smijte mi se.
Slobodno.
Zvala sam.
Kriva sam.
U svoju obranu mogu reć da prije nisam bila osuđivana, olakotna okolnost je ta šta je bilo rano jutro za moje pojmove, k tome, žena je bila sva očajna i van sebe šta ju nitko ne zove pa se automatski u meni probudio moj poriv za pomaganjem ljudima. Uz sve to ne zaboravimo da vlada opšta besparica, a ovo je zvučalo kao primamljiva prilika – nit orao, nit kopao.
A i zvala sam samo jednom.
Na vama je da odvagnete pro et contra i za me ubogu dignete palac gori ili doli.
Have mercy...
Post je objavljen 10.12.2006. u 19:02 sati.