proslo je sesnaest prokletih ljeta,sesnaest vrucih oluja i sesnaest ledenih ljubavi,sesnaest okrutnih zima i sesnaest osudenika koji trajno lebde na rubu vjecnosti,a nikad konacno ne zarone u bezdan...njih sesnaest nije probudilo mene,zivu a sa svojstvima mrtvaca,mrtvu s osobinama zivog stvora -nesklapnost na licu zemljinu -vrlo smirena ,a ipak bez daha.snijeg je i dalje crn,nevidljive stvari su i dalje jedine stvarne,a sesnaest osusenih dusa i dalje ne pronalaze povoljne puteve za bijeg iz tog beztezinskog stanja surove osusenosti.nazalost.koliko ce potrajati stanje neiskoristenog duha?nedovoljno kratko,nadam se.ionako vec traje predugo.nastavlja navodno zaboravljeno,cini sve nedopusteno.zasto?nemoj molim te,zelim biti sretna,napokon ne skrivati i potajno zeljeti kako bi postedila manje sretne svog sebicnog intuzijazma,napokon mogu biti sve sto pozelim,imam tebe,da,upravo tebe moja najveca sreco,moja ljubljena,voljena,naravno,nevija...i tebe predivna,nikad izgubljena vec tek neprimjetno zatajena seko po dusi,naravno,dina...ni one nisu zaboravljene,otkrivene vjestice skrivenog nam tria,moja nimalo zaboravljena proslost,ponovno zazivjela sadasnjost i obecana buducnost...da,lola i mihaela...ni ona nije zaboravljena,a kako bi i bila kada je upravo nepobitan dokaz u kolikoj mjeri svakog dana mogu voljeti sve vise i vise...i VISE...ivana...da,imam vas,imam vas,osjecam vas,vidim i volim koliko god i dalje tvrdila kako je to tek realno nemoguce..pa ionako zivim u imaginarnom svijetu prepunom sarenih pijuna izmisljenih bogova.zasto bi bilo?imam i njega koji mi govori sve sto zelim cuti,imam sunce koje svaki sumrak bjezi i imam mjesec koje svaku noc prica pricu preteskih rijeci,bez naslova,likova i sadrzaja,umotanu suzama i obgrljenu tobom,imam te u potpunosti.da,upravo TEBE.ne mozes pobjeci,ne zelis,ne smijes voljeti a volis.o kako li je divno biti zacaran vlastitim kletvama,nije li?smijem se i po prvi puta uzivam u svemu opsjednutom,da,zivot je lijep.
cestitam svima koji su dosli do kraja danasnjih sveobuhvatnih ispovijesti,tek za kraj slijedi nesto nedavno izreceno..
Riders on broken dreams
Nocni leptiri skladaju auru boga Sna
Oblaci vode bitke i duse vuku do samog dna
One placu,no vec izmisljena tisina bijase prokleta olujom mora
Prolom jauka i kise usmrcenih lovaca samoce
Probijahu se kroz tminu prozdrljivih vukova i bjesnoce
Sto rasirena poput krvave mreze oskudnih udovica
Stvara novu iluziju agonije i krepkih poljubaca
Sjene sto zrcale se pred zrcalom beznada
Vode me trnovitim stazama i vjere zaboravljenih stoljeca
Kazu da to je ono sto mi treba,kazu da ne boli,
Da sve sto zivim i trazim tek nesvjesno moli
One sto drze konce golih lutaka u jos hladnijim rukama
Samilost i kajanje zbog namjernih oskvrnuca
Besramnih grijeha i vjecnosti potonuca
Milost glatke ruznoce nije me postedjela
Ocekujuci sjenu ugledah lice ciji izraz tuga je pojela
U rukama svojim osjetih trnce njene,
A stopama sto sljede i koraci problijede
I ostadosmo same,dvije izbrisane dame
Izabrane,voljene i postojane
Kazu da sjene nemaju imena i boje
I ne zelim ogranicavati ono sto nije moje
No velicanstvena ona rekla mi je ime
I boju sto krasi ostavljene tmine
I povede me stazama usjecenim u stijene,
Koracasmo morima brojeci Mjeseceve mjene
Ja i divna Elizabeta
Tog dana kada vrijeme odlucilo je stati
A bogovi zadnju priliku priznanja dati
Ja i divna Elizabeta
I koracasmo danima,nocima i svemu izmedu
I vjerovasmo jedna drugoj ne trazeci srecu tudu
Bezuvjetno,nesagledivo kroz dimne pruge
Sa smrtnom boli ali i sa zlom sto pratilo nas je poput duge
Ona znala je gdje zarobljen moj duh place
A ja slusala sam trnce sto i danas rukama mi prolaze
Obecala je pronaci dio trojstva dok tijelo skapava
Obecala je upotpuniti bezlicnost sto cijelu me ranjava
A ja njoj vjernost sto od niceg ne oskudijeva
I koracasmo ispod neba,ja i Elizabeta
U potrazi za duhom i prorocanstvom izgubljenog ljeta
Koracasmo kroz devet zima i na pragu desetljeca
Shvatih da tijelo mi nece dozivjeti novog proljeca
Upitah Elizabetu gdje krije se kraj
Znajuci da nista vise je poznat od polazista za raj
Ona ne odgovarase rijecima vec usnulim umorima
Zabrinjavase oci sto gledahu i iscekuju godinama
Zazivanje ne otvarase vrata njenih usana
I tek tada svatih da ostade samo obmana
Napustila me i ona sto vjerovala je vjecnosti
Sto sanjala je isti san,a trazila jedino prolaznosti bezdan
I koracah dalje preko prasnih poljana
Ostavljajuci tragove krvavih solana
Nadajuci se da pojavit ce se divna Elizabeta
No vec osusena upoznah svijet bez srama
Potpuno sama,potpuno sama...
I toga dana zavlada tama
Vreva tijela i galama
A ja i dalje shvacala nisam
Sto razljutilo je bogove Sna
Da oduzese mi onu sto jedina me odvajala od dna,
Skrivala od skitnica grobnica
Pokazujuci put do zarobljenog duha
Stvarajuci svijet bez vida i sluha
Tada bogovi mi rekose da sve je samo varka
Bez duha postala sam jos jedna Sotonina svraka
Surovim taocem njegova mraka
Stvorio je sjenu,o divnu Elizabetu
Kako unistio bi tijelo i zavrsio kletvu
Naivnim ponorima pala sam u zamku
I jaukom probudila bogove Sna
Preko ponora i visina do Luciferova dna
Do Elizabetina mrtvila,pokolja
Mog zavjernickog crnila i samrtnickih nevolja
O kako li sam voljela te oci prevare,
Blagoslivljala njene uzivisene govore
Trazila vrazje ruke da grle dvolicno
Drhtala nad sjenom cije ime bivase tako svemocno
O Elizabeta-kraljice prokletih
Otrove opsjednute vjere otimam od otetih!
Trazim se i trazim te
Prkosno i kukavicki
O bojim se i bodem te
I punim duh suzama diabolicki
Da,mrtav je.
ozivi me vjestice u neostvarenoj utopiji
to be continued...
Post je objavljen 10.12.2006. u 17:16 sati.