Tada je zastala riječ,
Zanijemila od dodira.
Vatrom svog pogleda
Opožario si moje tijelo,
Vulkan strasti probudio,
Što ni osmijehu tvome
Odoljeti ne može.
Jesen života pretvorio u proljeće,
Omladio grane, izdanke nove dajem.
Sad ponovo i listam i pupam
I cvijet ću plodom zamijeniti.
Sva si moja čula izoštrio,
Moju ljubav umnogostručio,
Poljupcem svojim me obilježio
I sad pripadam samo i jedino tebi.
Tamo, gdje me je tvoje srce vezalo,
Na vječnost ljubavi sam ti se zaklela.
Ponovni susret dvije duše sa Neretve
Draga prijateljice, draga Auroraisa Isti osjećaj je i mene obuzeo, ovaj put kiša nije padala, ali i da je, susret ne bi izostao. Prelijepi su i predragocjeni svi trenuci provedeni u razgovoru s tobom, u smijehu, šali, druženju, u prisjećanju na neke dane iz djetinjstva....Hvala ti što postojiš, hvala ti još jednom na divnom prijateljstvu koje mi pružaš. Maloprije sam doputovala, umorna, ali sretna...naš susret je zaista ponovo pokazao i dokazao da pravo i iskreno prijateljstvo postoji...I neka traje....divno te imati za prijateljicu...