Danas slavim šezdeset i osmi rođendan. Pomalo je drugačiji od svih ostalih do sada. Vrijeme je na meni ostavilo tragove i sada znam da sam dobru polovicu svega već proživjela. U mojim godinama dan je blagoslov. Svaki novi, svaki mudro i bogato ukrašen. U mojim godinama više ne možeš pustiti da dan prođe, a da u njemu nisam učinila nešto više, naučila nešto novo. Možda zato što znam da je vrijeme dragocjeno, možda zato osjećam da trebam ispričati priču. Jer možda sutra neću imati vremena. Možda sutra neće doći. Sada jedino sigurno imam danas.
Ne mogu reći da svoj život nisam proživjela sretno. Podigla sam na noge dvoje predivne djece koja su mi podarila unuke. U igri s njima proživljavam sve one moje trenutke i veselja kada su moja djeca učinila prvi korak ili kada im je ispao prvi zub. Djeca su blagoslov ovoga svijeta i bez njih ništa ne bi imalo smisla. Udala sam se podosta rano za ona vremena. Postala sam žena dobrom čovjeku, neiskvarenog srca i misli, ali posve različitog od mog habitusa. Nekako smo kroz život ipak prošli zajedno. Nadam se da je uz mene ipak živio sretno i smireno.
Sjećam se da sam kao mlada nekoliko gledala film Mostovi okruga Madison. Poentu svijeta, braka i života koja se skrivala u filmu shvatila sam tek kada sam se udala. Tada sam mogla razumjeti kako je teško ostati tamo gdje ti je određeno biti, a voljeti nekog posve drugog. Naravno, nisam znala da će mi se dogoditi posve ista priča.
Bio je podosta stariji od mene. Igrom slučaja desio se poljubac, a kasnije je i ljubav uplela svoje prste. Voljeli smo se potajno i strastveno. Bio je spreman na svaki trenutak i s puno volje ga je provodio sa mnom. Ponekada se teško prisjećam nekih stvari, ali svi sati provedeni s njim ostali su duboko zapisani u meni. Bio je oženjen i imao je dvoje prekrasne djece. Nikada se nismo sramili svojih osjećaja iako smo znali da je život težak i unatoč svemu tome ustrajali smo da naš „život" potraje dok god nas bude.
Tadašnja društvena uvjerenja i odanost obitelji nije nam dala da okrenemo leđa svima i započnemo svoj život negdje na nekom nepoznatom tlu, među nepoznatim ljudima, između novih zidova. Zajednički život ostao je živjeti samo u mašti kroz sve te godine. Patnju i bol kompenzirali smo zajedničkim satima i osmjesima. Bolno smo znali krenuti jedno k drugom, ali svjesni odakle smo krenuli i gdje se moramo vratiti. Dom je bio dom, ma kakav god on izgledao. Za davno obećane riječi nismo nikada našli snage pogaziti ih. Prisegli smo, ali nismo znali. Na to te nitko ne može pripremiti. Tužno je to, ali… dom je dom…dom si izabrao svjesno.
Zajedničke slike koje smo slikali tadašnjim čudom tehnike, digitalnim fotićem, danas više ne postoje. Tehnologija je uznapredovala i ova današnja računala ne podržavaju tadašnje vrijeme. No u mojim mislima još su uvijek bistre i oštre kao i onoga jutra kada nas je slikao…
Gledam se danas u ogledalu i pitam se je li tada znao koliko ću ostarjeti i kako će vrijeme ostaviti duboku brazdu na mome tijelu? Moje lice nije kao tada, ruke su postale mekane i drhte, ne služe me više najbolje, a staračke pjege su kao žigovi godina utisnuti za sve ostale generacije koje dolaze iza nas.
Jutro je. Sjedim na verandi naše male kućice u prirodi i slušam cvrkut ptica. Jesen. Drveće je na sebe navuklo sve one predivne boje. Bordo, žuto, narančasto, boju cigle… sve one boje koje je toliko volio. Preko koljena sam prebacila deku jer više ništa ne prepuštam slučaju i lagani hladni povjetarac dovoljan je da me slomi. Pitam se je li ikada zamišljao da ćemo starost dočekati zajedno, donoseći si papuče, masirajući vrati i pijući jutarnju kavu, pridržavajući se pri ustajanju? Ipak, sve smo to proživjeli zajedno u mislima. Danas nosim jedan detalj materijalnog na sebi i svakog jutra me podsjeti na njega. Toliko sitnica nosi njegovo ime…najljepše ime na svijetu.
Svoju tajnu podijelili smo s divnom osobom koja nas je pratila u svakom koraku i podržavala nas kad smo pokleknuli. Ovaj moj ostatak života nije dovoljan da joj zahvalim… Nemam više dovoljno vremena da zahvalim i njemu. Nemam dovoljno vremena promijeniti svijet i zavrtjeti ga u suprotnom smjeru… Ipak, imam dovoljno vremena voljeti ga… u ostatku ovoga i u svim narednim životima koji me čekaju, koji nas čekaju…
Da, danas mi je šezdeset i osam i mogu reći da sam imala predivan život... s njim u njemu…u sebi...
Post je objavljen 09.12.2006. u 18:25 sati.