Čitajući brojne komentare, što na Blogovima, što na forumima, glede emisije HTV-a (Latinica) o Narodnjacima i TFolku, vidim kako mnogi ljudi griješe u poimanju činjenica "Balkana" i "Europe"...
Pojasnit ću par osnvnih teza zašto ne bi smjeli koristiti ove izraze u kontekstima koje se sve češće koriste...
Za razliku od Srbije, orijentalizam se nalazio u samom centru hrvatskih nacionalističkih razmišljanja o identitetu. To ne znači kako je smisao tog pojma u Zagrebu bio manje difuzan i kontradiktoran. Naprotiv, “Balkan” i “Europa” su bili možda najkontroverzniji termini u općoj borbi za legitimnost imenovanja, koja se vodila na mnogim, međusobno ukrižanim nivoima. Ovaj slojeviti konflikt oko definiranja odvijao se unutar nacionalističkih razmišljanja, unutar antinacionalističkih stavova, i između prvih i drugih.
Tuđman i HDZ: balkanska paranoja
Tvrdim kako se hrvatski nacionalizam devedesetih uopće ne može razumjeti bez pojma “Balkana”. On je igrao centralnu ulogu u skoro svim varijacijama na hrvatsku nacionalističku temu, a ta je uloga bila posljedica njegove pozicije vrhovnog negativnog Drugog.
Prostor “Balkana” popunjavao se naizmjenično raznim pojedincima, grupama ili pojavama. U pitanju je moglo biti Otomansko carstvo, islam, ili Bošnjaci; mogla je biti narodna muzika, znojavo čelo ili ćevapi; mogli su biti crni brkovi, neispeglana košulja ili Slobodan Milošević. Međutim, daleko najuobičajeniji stanovnici ovog prostora u srcu hrvatskog nacionalizma bili su “Srbi”.
Izražaji orijentalizma u hrvatskom nacionalizmu bili su dijelom šireg zauzetog stava o razilaznim imperijalnim prošlostima, sukobljenim kulturnim nasljeđima, običajima i ideologijama i, u krajnjem ishodu, neusaglašljivim civilizacijama.
Želeći pravo na nacionalnu neovisnost utemeljiti na nepomirljivim kulturnim razlikama, hrvatski nacionalisti su se osjećali dužnima ponuditi drastično novo tumačenje prirode prethodnog sustava. Umjesto multinacionalne države zasnovane na bratstvu i jedinstvu, tvrdili su oni, to je bio nespretan i promašen pokušaj da se nekoliko oprečnih kultura nasilu ujedini u istoj zemlji.
No, hrvatski nacionalizam je išao i dalje: sudar je, po njima, bio neravnopravan, budući da je (bar) jedna od dotičnih kultura bila nedemokratska i ugnjetačka.
Jugoslavija je, dakle, prikazivana kao nametnuti režim, zavjera protiv hrvatske nacije kojom su upravljali Srbi, u kojoj su Srbi i njihovi saveznici uspjeli nametnuti tiraniju Hrvatima. To im je pošlo za rukom samo zahvaljujući tome što su bili u dosluhu sa unutrašnjim neprijateljima, Hrvatima koji jednostavno nisu bili dovoljno Hrvati, kao recimo sam Tito.
To, štoviše, nije bila bilo kakva tiranija, nego “balkanska” tiranija. Shodno tome, bila je ne-europska, što po definiciji znači kako je morala biti ne-hrvatska.
Iz te samoidentifikacije kao definitivno ne “Balkan” proisticala je dalekosežna nevoljkost hrvatskog režima da se uključi u bilo kakvu suradnju za koju se smatralo kako može voditi nekom “balkanskom” zajedništvu.
Godine 1997. Tuđman predlaže zakonski amandman koji bi ustavno jamčio kako njegova zemlja više nikada neće ući ni u kakav oblik udruživanja sa drugim Južnim Slovenima (Novi list 4.11. 1997).
Zapazimo kako je isti taj režim snažno podržavao ideju ulaska u Europsku Uniju.
U okviru hrvatskog nacionalizma pojam “Balkana” odnosio se na mračna vremena jugoslovenskog komunizma, ali je služio kao etiketa i u drugim podjelama (kršćanstvo nasuprot “balkanskom” islamu, katoličanstvo nasuprot “balkanskom” pravoslavlju, itd.). To je, naravno, često vodilo u paradoksalne situacije: Srbi-”Balkanci” su, recimo, prikazivani kao ateisti (jugoslovenski komunisti), ali i kao pravoslavci (bizantinski nacionalisti).
Kao i u slučaju mnogih drugih autoritarnih režima, legitimnost HDZ-ovske države temeljila se bar jednim djelom na ideji prijetnje i, kao i u Srbiji, ta prijetnja je opravdavala ograničavanje slobode kod kuće.
Čini se kako je u Hrvatskoj devedesetih “Balkan” funkcionirao kao trajni podsjetnik na čitav niz opaženih prijetnji suverenitetu: nacionalne Druge, prvenstveno Srbe, ali i Bošnjake, te domaće neprijatelje.
Posljedica je bila beskonačna bujica podsjećanja na europski karakter hrvatskog naroda, ali i, još uočljivije, uopćeno prikazivanje “Balkana” kao “onoga što ne želimo biti”; to je u eksplicitnoj formi iskazano u vrlo direktnoj predizbornoj paroli HDZ-a “Tuđman, a ne Balkan”.
Malo tko je tako gorljivo zagovarao tezu kako je hrvatski identitet apsolutno čist od “balkanskih” uticaja kao predsjednik sam.
U tom kontekstu lako je razumjeti zašto su rujna 1997. režimska glasila u Hrvatskoj mahom ignorirala predsjedničke izbore u Srbiji. Kada su objavljeni rezultati prvog kruga, dobili su tek jedva primjetno mjesto u TV dnevniku i u novinama, usprkos svom značaju po Hrvatsku, budući da je jedan od dvojice najuspješnijih kandidata, Vojislav Šešelj, redovno javno iznosio svoje mitohistorijske teritorijalne pretenzije na dijelove Hrvatske.
Indikativno, istovremeno održani izbori u Poljskoj pomenuti su među vijestima dana. Eto koliko su se državni mediji trudili dokazati kako Hrvatska pripada bivše-komunističkoj, pro-zapadnoj, Srednjoj Europi, a ne Balkanu....
Post je objavljen 09.12.2006. u 14:04 sati.