Marketing
Mi se ne da tražit nešto što bi dobro zvučalo na finskom..
Opak ovaj život.. Zaista.. Htjeli bi iskoristiti maksimum iz svakog dana, svakog trenutka.. Carpe diem djir.. Htjeli bi se sjećati samo lipih stvari.. Put all bad things behind djir.. Htjeli bi znati što slijedi, što nas čeka.. Zapravo, htjeli bi živjeti.. Doslovno živjeti.. Onako potpuno.. Šimićeva blaga svjetlost zvijezda djir.. I onda što - zajeb! Kao da naše želje ništa ne znače.. Sve dok ih ne uobličimo i materijaliziramo pokušajima.. Možda se čak i ubode koja realizacija.. Teško.. Ali moguće..
Super su mi pojedinci koji se ufuraju u svaku sekundu života, ne bacaju pogled na već izgažen put i ne ubijaju se pitanjem budućnosti.. Sad i ovdje.. To je jedino bitno.. Kao malim klincima.. Zakon stvar.. Too bad što nisam i ne mogu biti takva.. Nije to dio mene.. Ane.. Meni je sve više u smjeru 'complicated'.. Avril djir i to.. Nda.. Loše..
I tako onda zabrijem na pitanja.. Na upitnike koji ostanu lebdjeti nad situacijama, osobama, stavovima (to u minimalnom postotku ali zna naletit), razgovorima, odnosima, ciljevima, idejama, ma masom pojedinosti.. I opet zajeb.. I opet neredi u glavi.. I opet sam na početku.. Kao nešto sam shvatila, krenula sam dalje.. I onda naleti nešto što mi sruši cijelu teoriju.. Opet sam na početku.. Izgubljena.. A slike mi se samo redaju pred očima.. Nepovezano.. I trudim se shvatiti slijed svega i čudnu mi sudbinu.. Uzalud..
Pojedinci mi ulijeću u život i nestaju.. Proživimo skupa hrpu važnih scena, sve ono što nam je zadano, sve dok se ne izgubi smisao, odnosi zahlade, izlete iz mojeg prezenta, smjeste se u prošlo svršeno, i kao gotovo to poglavlje.. Malo žališ jer bilo je savršenih ulomaka, malo tuguješ, malo te trga panika da se nećeš snaći uz potpunu odsutnost tog nekad tebi ultra važnog bića, pa malo uđeš u fazu 'whatever', pa nastaviš dalje, shvatiš da ti je čak i bolje ovako, nije da zaboraviš potpuno, ali nisi više onako ovisan o tom kontaktu..i blijedi sve skupa..i kao skužio si sve..izvukao neke zaključke, iskustva..i živiš ti iz dana u dan..dobro ti je.. A onda.... Nije da si svjesno bacio udicu ili slično, ali jednostavno ti se prikače..nekim čudnim neshvatljivim putem.. Ubodu se ponovno na sam vrh liste tvojih prioriteta.. Neočekivano.. Trenutačno.. Pa se sad ti snađi....
Emocije su gadna stvar.. Odvrtio mi se film u glavi.. Još jedan u nizu.. Ali ne neki smisleni.. Više to sliči na izrezuckane fragmente nekih scena from my past spojene u jednu beskrajnu besmislenu cjelinu koju bih ja sada kao trebala logički povezat.. Ne znam kako da spojim sve to.. Shvaćam li išta? Ne.. Ubija me to.. Ma ništa me ne košta da pokušam.. Pa kud puklo..
Individue.. Koje su mi masu značile.. Nekad.. I s kojima sam zapisala ono čarobno 'the end'.. Navodno.. Vratile su se.. Sada kad sam već dobro proučila sve one naše zajedničke listove, svaku riječ, svaki ulomak, cijelo to poglavlje.. Kad sam uočila neka svoja zabrijavanja u prazno, neke vlastite propuste.. Nakon što sam pretrpjela fazu bedova u djiru 'zašto nisam iskoristila sve one potencijalno perfektne trenutke' ili 'zašto sam pustila da mi neki detalji samo prolete pod prstima' ili, konkretno, 'zašto sam zakočila odnos prije nego je prerastao u nešto ozbiljnije, trajnije, važnije'.. Nakon što sam već dovoljno propatila zbog vlastite kao prvo površnosti, a onda i nedostatka hrabrosti, kompliciranosti (to bez onog 'nedostatka'), sposobnosti da uvijek budem korak iza svega što mi se događa.... Sada kad su mi već uletila neka nova lica.. E sad mi se nađu ulijetat ponovo one prašnjave figure i dokazivat mi da ipak nisu zaglavile negdje u tim davnim vremenima.. I onaj pokušaj zaborava nestaje u trenu.. Siluete se vraćaju u punom sjaju.. Spremne da mi daju novu šansu.. Ali putovi su nam se ipak u jednom periodu udaljili.. I sada nastavljamo onu priču uz neki šok početak.. Kao da smo zapravo posve nove osobe.. Sa životima masu drugačijima od onih s kakvima smo bili upoznati.. Gadna stvar.. Ali ipak nije nam to prepreka.. Nastavljamo s ispisivanjem.. Možda u nadi da ćemo popuniti one rupe u tekstu nastale bijegom od stvarnosti i od našeg suodnosa.. Definitivno je to teže napraviti sada, ali drugih opcija nemamo..
Samo mi jedno ostaje.. Čekati.. Ali ovaj put bez previše brige i razmišljanja.. Vaganja.. Koncentriranja na nebitno i prolazno.. This time čekam nesvjesno.. Tek će vrijeme pokazati što mi je zapravo bitno i što će od svega potrajati.. Ne želim se više lomiti oko nečeg što tako često i konstantno varira između hrpe mogućih završetaka.. Zapravo, što god da se na kraju dogodi, neovisno o tome kako sve završi, činjenica je da kad ti se netko zareže u sjećanje, kad ostavi onako jedan masovan trag u proživljenom, kada ti se jednom smjesti u srcu - to je to.. Bez žaljenja.. Bez 'what if'.. Ta priča ruši vremensku dimenziju i traje.. Vječno..
Post je objavljen 09.12.2006. u 04:24 sati.