Marketing
Izgubljena simfonija vječnosti
U tami visokog drveta bili su oni. Zagrljeni i hladni.
Ostale su samo sjene onog što je nekad bio život.
I ptice su lagano oblijetale to gnijezdo tuge.
Tiho pjevajući sonatu nedopuštenoj ljubavi.
Zadnji zalazak koji su vidjeli odbijao se u oštrici .
Ubrzo je bila prekrivena grimizom.
Kap po kap padala je na travu, njihovo zadnje počivalište.
Sve dok se pod njima nije stvorilo malo jezero tame.
Početni stihovi su za nekog.
Nekog koga nikad nisam imala u stvarnosti, već samo u svom svijetu punom tamne mirnoće i sjena u sredini prostora...
Anđelu tame zarobljenog u laži.... Izgubljenog u magli....
Možda ima nade za nas, no ne bih znala, ne poznajem ju...
U zadnje vrijeme osjećam se zatvoreno i malo. Vidim i poklopac lijesa koji se polako zatvara.
Nemam vrijeme koje želim, da stvorim nove i uspravim stare duhove u sebi..
Niti imam vremena da probudim one koji su zaspali u stvarnosti. Kao što je ovaj blog.
Uspjela sam stvoriti dvije nove duše. Duše zatvorene na papiru obojanom bojama.
Crnim, crvenim, ljubičastim, tamno plavim, ... Onim tamnim bojama...
Razmišljala sam o mnogim stvarima koje mi lete po glavi. Onako kako dođu na pamet tako brzo i odu. Tako da opet nemam nikakvih ideja što se tiče rješavanja stvari koje me muče.
Skoro pa će biti puna godina odkako želim napisati jedno pismo. Moju ispovjest na papiru bijele boje, napisanu perom i plave boje.
Za osobu koja mi je uspjevala popunjavati dio prazne duše.
Osjećam da je praznina ostala u prostoru koji sam ostavila iza nas, kao što si i ti također.
Nije bilo riječi za zbogom.
Nisam rekla one stvari koje sam željela reći i to me sada guši.
Kao da još živim u prošlosti.. Živim, da, zarobljena u prošlosti beskonačne tišine.
Nikada ti nisam rekla da sam žalila zbog tvog postupka. Nikada nisam rekla da te želim natrag kada sam te željela natrag.
Zato jer sam se bojala ponovno ti se otvoriti jer sam tada bila povrijeđena prvi put istinski u životu. Više ne želim da me opet povrijediš. Neću ti dopustiti to. Nikome..
Osim jednom anđelu tame zarobljenog u laži.... Izgubljenog u magli....
Ali tebi. Nikada više..
Priznajem, nisam se oporavila iako je mnogo vremena prošlo. Previše vremena..
A nisam ništa poduzela kada je bilo vrijeme.
Sada sve što želim, i što na neki način moram napraviti je, dati ti svu tugu, nade, želje, patnje, suze koje sam prolila za tebe i koje su nestale putem.. To ti želim dati polegnuto na papiru.
Ne želim to više držati u sebi.
Možda i napišem tu simfoniju nepostojeće glazbe, nerazumljivih riječi, isprekidanog vokala..
Samo ti češ to shvatiti, ako ti uopće ikada to i pokažem..
Bojim se.. Ako predam jedan dio duše bjelini papira, osjećat ću se otvorenom i bespomoćnom. Ne želim ti više vjerovati. Ne mogu.
Jedini način da se oprostim od tebe je predavajući te toplim, velikim, vražjim plamenovima sreće.
Neka on primi naše vrijeme koje je prebrzo procvalo i osušilo se. Neće mu smetati još malo patnje i anđeoskog bijesa.
Nakon svega, anđeli su ti koji nikad ne pate i proklinju, a kad pate onda Vrag slavi.
Neka onda bude veliko veselje njegovo jer ću te poslati njemu..
Tvoju dušu zajedno sa djelom svoje..
Neka nas rastavi Vrag kada Bog neće.. Barem ću biti mirna, iako bila bez pola duše..
Nisam željela biti anđeo koji je spojen žutom vrpcom za tebe..
Bila sam precrna, a ti savršeno bijela.. Prevelika razlika anđele moj..
Ma ne želim više tebe u svojim uspomenama.
Uopće ne želim uspomene..
Prodajem ih.. Za jedan poljubac sna.. Vrlo povoljno..
Želi itko uspomene? Ma dajem besplatno čak..
San će doći kada budem spremna prigrliti ga u cjelosti..
Čekam taj dan..
Taj trenutak kada će poklopac napokon biti zatvoren..
Kada lijes prestane proizvoditi zvukove ribanja kamena o kamen..
Kakav će predivan zvuk to biti...
Tišina..........................................................................................
Post je objavljen 09.12.2006. u 00:29 sati.