Iako je hodao bar 20cm iznad zemlje, Blaženi Željko je uvijek nastojao biti iskren i izravan. Na obali velikog oceana Lemurije, razjasnio mi je da postoje tri zmije: Kundalini, koja ide od tabana do tjemena, i predstavlja uspon grubih energija prema suptilnim. Ouroboros, koji ide od tjemena do tabana, i predstavlja spuštanje nebeskih energija u tijelo, te Aour, snaga srca, koja počiva u grudima, obilazi tijelo, i predstavlja potpunu autentičnost.
- Ali sve to nije toliko važno. Prosvjetljenje je potpuna otvorenost prema životu. Budi svjestan običnih stvari, svojih emocija i tijela, i uznastoj biti plemenit, pa će se sve početi događati. Inicijaciju ti onako neću dati ja; nju ti, ako tako odluče, mogu dati samo visoka duhovna bića, poslanici Bijele lože. Oni imaju svoje razloge da to urade, a iskren se duhovnjak može samo pripremati za takav događaj – rekao mi je i dosta me razočarao. Željko je raspolagao izuzetno sofisticiranom jogijskom tehnologijom: ipak je uvijek isticao da je ona samo jedan stup prosvjetljenja.
Bio sam izbjeglica iz građanskim ratom potresene Atlantide. Moja obitelj nije mogla zauzeti stranu između Sinova jedinog Zakona i Sinova Belijala: i jedni i drugi bijahu naši rođaci. Ta se nedoumica duboko odražavala u meni. Željko je, ipak, imao strpljenja sa mnom, za razliku od mnogih drugih.
- Ako je osoba dovoljno uporna, može probuditi energije tjelesnim tehnikama, a da prije toga ne razriješi svoje osnovne psihičke konflikte i komplekse. Kad se energija probudi, te će se mane maksimalno pojačati, i postaće poput demona – tvrdio je, i povjerovao sam mu, jer se to sve dogodilo njegovom najboljem prijatelju.
Nisam mu, zato, povjerovao da je ikad potpuno raskrstio sa Franjom: bili su isuviše fizički slični, iako su rođeni u različitim tijelima. Energije koje su ih obojicu vodile učinile su ih, vremenom, sličnima poput blizanaca.
- Najbolji način da se energije probude je raditi na sva tri puta – odozgo, odozdo i iz centra, te istovremeno na psihoterapiji. Duhovne je učitelje najlakše sresti u snovima, pa se u njima treba što prije probuditi – učio je.
Nisu ga čuli ni njegovi najbliži. Ni oni kojima je predavao u duhovnom svijetu, mrtvi i zbunjeni. Bio je tako blizu istini, a to je malo tko uspjevao vidjeti. Na koncu se umorio i vratio kući, u ostatke ostataka nekad slavne zemlje Mu. Uvijek sam bio njegov najgori učenik.
Često sam ga zamarao svojim glupostima, preuveličavanjem svojih problema i doživljaja. Ali, kad je došlo stani-pani, jedini sam primio naslijeđe. Zašto? Nemam pojma. Tako se dogodilo. Od pukog razgovora i druženja, važnije je bilo unutrašnje učenje, ono što se događalo na neverbalnom nivou, nečujni razgovor između energetskih dinamika. Neka vrsta indukcije. Putovi duhovnog kraljevstva nisu uvijek pravocrtni.
Nismo se nikad više čuli, iako smo mogli. Glasom tišine, rekao mi je ono što je imao. I to je bilo to.
Post je objavljen 08.12.2006. u 23:25 sati.