Pregled posta

počela s poslom, završila na bebi

Ovaj dio godine na poslu mi je najstresniji. Svi imaju specijalne želje, prohtjeve, zahtjeve, upite itd.
Trenutno se osjećam kao da radim u poštanskom uredu, jer preko mojih je ruku (u jednom danu) prešlo ravno 110 čestitki.
Srećom se adrese ne pišu ručno al i bez toga su me zaboljela leđa koja bole i ovako i onako od nošenja bebe - koja ima gabarite preko svih tablica za svoju dob.
Doduše, te su tablice izvađene iz neke belgijske (?!) literature i stvarno ne znam kome je palo napamet da to stavi u našu knjigu . Pa mi smo , a time i naša djece potpuno drugi tip, kak ćeš sad usporediti jednog Dalmatinca sa Belgijancem ?
Nije da beba ne voli papati , o da, novi je štos da se za vrijeme ručka dere bio gladan ili ne, sve dok mu ne damo barem mrvu kruha sa stola, pa makar je jeo dvije minute prije nas. Ali ne, mora dečko sudjelovati u pravom ručku.
Vrištanje i čudni zvukovi negodovanja su preko tjedna relativno često na repertoaru . Dođem doma, on veselo i sretno maše rukama (više se ne duri kao na početku), odmah ga dižem i ljubim i nakon par minuta mu objašnjavam kako smo se pomazili ali da se sad moram skinuti, izuti, oprati ruke itd. Onog trena kad mu nestanem iz vidokruga, ljuti plač .
Zatim je jedno sat vremena zadovoljan sjedenjem u maminom krilu ili negdje na kauču između mame i tate, a onda krene, ne paše mu ovo, ne paše mu ono, ljuti se sve dok ga ne dignem na noge pa hopše do iznemoglosti (moje).
Pitam muža jel takav i prijepodne (jer znam da vikendom nije), veli on
„ ne, samo kad ti dođeš doma, zna da može…“

Pa naravno, ne mogu mu ne udovoljavati ta 3-4 sata kada ga ne vidim cijeli dan….



Post je objavljen 08.12.2006. u 15:01 sati.