Jedna od težih stvari u današnjem svijetu. Možda se neki neće složiti sa mnom jer kako može biti teško „biti svoj“? Ali bez obzira što vi pomislili o tome, ipak sam mišljenja da je to jako teško.
U današnjem svijetu uvijek se mora negdje pripadati i slagati sa svima da bi bio Ok. Tako, malo po malo pravimo kompromise i polako gubimo svoje Ja, i svoju osobnost. Čak i u društvu u kojem si „ustaljeni“ član, uvijek moraš paziti da nešto ne kažeš krivo, da ne napraviš nešto što će se možda drugima manje sviđati, ili što će biti potpuno odbojno. Lagano je biti „tuđi“ i ići linijom manjeg otpora. Sve što se nekome sviđa, mora se i meni sviđati, ako netko nešto radi – ja to moram podržavati ako ne i raditi. Ako netko psuje – pa naravno moram i ja, ako svi spavaju prije braka – pa zašto bi ja bio drugačiji.
Malo po malo, gubiš svoje Ja… prolaziš kraj Crkve i više se ne prekrižiš, nego okreneš glavu, kada netko pita gdje ideš – bojiš se priznati da ideš na misu, i kada te pitaju odakle ti tako rano u gradu – ne želiš spomenuti da se ne vraćaš sa partya nego dolaziš sa zornice.
Biti svoj.
Treba imati hrabrosti reći ponosno ono što je tvoje i ono što ti leži na srcu. Ljudi više cijene kada ponosno kažeš nešto i iza toga stojiš, nego kada se savijaš kako vjetar puše. Ne boj se, Ti si poseban i posebna. I kada ti pokažeš svoju posebnost i svoje pravo i čvrsto Ja, ljudi će dolaziti k tebi, tražit će te i pitati kako si tako čvrst i stabilan.
Tada ćeš samo nasmijati - jer ti znaš da to nije tvoja zasluga, ti si se samo naslonio na nešto najčvršće i najstabilnije što postoji. Pogledat ćeš u oči Onoga koji te čvrsto drži i samo ćete se nasmijati, jer ti i On znate kako biti svoj.