Ovaj post posvećujem osobi koja mi mnogo znači i koja je prije godinu dana ostala bez kćeri. Ona me gledala kako rastem, odobravala moje nestašluke i iako mi nije u rodu, svi osjećamo da je dio obitelji. Znam da je život nije mazio, no nije mogla ni sanjati što je očekuje. Zaboljelo me kada sam ju vidjela kako plače i tada sam shvatila da će za nju to biti previše. Bori se već godinu dana, pokušava nastaviti živjeti.... Htjela bih joj pomoći, no ne znam kako. U posljednje vrijeme, kao da odustaje, a ja to ne želim za nju. Zaslužila je više, bolje. Ima još toliko razloga da nastavi, no njena bol je prevelika. Utjehu pronalazi u radu i živi još samo od sjećanja. Što više vremena prolazi, čini mi se da joj je još gore. Svaka sitnica u vezi nje joj nedostaje, svaka njena mana i vrlina. Voljela bih da više ne plače, da više ne bude tužna. Znam da ju ja ne mogu u potpunosti razumijeti, no mogu joj pružiti podršku, rame za plakanje......
Kao da polagano nestaje u magli, u tami koja će ju jednom potpuno obuzeti.....
Ne znam kako da se još izrazim, jer njeno lice, tijelo, pokreti i govor kao da sadrže svu bol ovoga svijeta. Tužno je kako joj se svijet najednom srušio, a ona je ostala zarobljena ispod tih ruševina. Bojim se da će jednoga dana shvatiti da se s time ne može nositi.. Tada će svijet izgubiti još jednu marljivu, plemenitu, dobru i požrtvovnu osobu, no ona će biti sretna jer će biti tamo gdje ju srce već odavno vuče, u raju sa svojom kćeri.....
Post je objavljen 08.12.2006. u 10:32 sati.