..Hrvatku je jutros opet pozlilo, Petnaest godina poslije, petnaest godina potiskivanih, zanemarenih i ignoriranih noćnih mora iz preživjelih strahota počele su uzimati svoj danak. O tome nikad nije želio pričati, nikome, ni roditeljima, ni supruzi, ponajmanje djeci. Sve ove godine držao je to zakopano duboko u sebi, mislio je da će proći, da će zaboraviti, da će mu njegova obitelj, njegova djeca i njegovi roditelji biti dovoljna protuteža užasu u koji je indoktriniran i nabrijan, ali nepripremljen i premlad, bio nemilosrdno gurnut...
...Hrvatko je tipičan zagrebački dečko sa asvalta. Uzorni roditelji, besprijekoran odgoj, pokoja žuja sa škvadrom u nekom kafiću, školske ljubavi, čage, dinamo, prljavci i rokenrol. Bavio se športom, škola ok, nije imao nekih poroka, sve u svemu onak, dobar dečko, kak spada...
...Onda je došla devedesetprva, danas je igral nogomet sa škvadrom, popil žuju poslije tekme, a sutra je završil na Kupi, zajedno sa ostalim dečkima naglo ispražnjenih zagrebačkih kafića. Sa ostalim civiliziranim, gotovo golobradim dečkima, koji su tek zakoračili u dvadesete, završio je premlad, totalno nepripremljen, u užasu stvarnog i moralnog blatnog gliba, ludila koji su kreirali neki bešćutni i besprizorni...
...Naizgled, vratio se neokrznut, naizgled život se nastavio tamo gdje je nasilno prekinut, posao, ženidba, dvoje prekrasne djece, kućica,...
...Počelo je sa pokojom pivicom previše poslije posla, površno, netaktično "mrmljanje" njegovih najmilijih bilo je sve što je dobio. Oni koji su trebali, nisu razumjeli, kao i nitko od njegoih najbližih što ga u stvari muči. Nakon što je mrmljanje eskaliralo u ozbiljnije prepirke, Hrvatko je disciplinirano prestao piti, obitelj mu je bila prevažna i sveta. Ali proživljeni smrtni strah, krv, rane, granatama rastrgana tijela i užas prošlosti nikako nisu padali u zaborav, vraćali se svjesno ili nesvjesno, u snovima ili potaknuti asocijacijama. Na žalost, netaktičnost, nerazumijevanje, zanemarenost i priproste floskule njegovih najmilijih sada su kod njega eskalirale u stanje iz kojeg je zaista upitno da li ima natrag...
... Prave pomoći niotkuda, a i tko će mu pomoći? Hrvatko je u neupitno pošten, odan, vrijedan i požrtvovan, nije priglup ili neuk i svjestan je svijeta koji ga okružuje, svjestan je da plodove njegove nesreće uživaju neki drugi. Neki drugi uživaju u svojim penzijama stopostotnih ratnih invalida a idu u teretanu i igraju svaki tjedan nogomet s dečkima. Neki drugi imaju nevjerojatan broj braniteljskih bodova a nisu se maknuli pet godina iz trešnjevačkih kafića. Neki drugi prodaju zemlju i bešćutno sve što se prodati dade, brinući samo o svojoj proviziji. Zemlju za koju je Hrvatko izgubio najljepši dio mladosti i život dostojan čovjeka. Svjestan je da se nalazi u skupini potrošenih, skupinu onih na koju su "mangupi" inače najglasniji samo u lokalnoj birtiji, bacili neizbrisivu ljagu, nepoželjnih i nepotrebnih, za koje nitko više nema vremena. Svjestan je svojeg jada, isfrustriranosti i nemoći...
...Hrvatko je trenutno kod svojih roditelja, maknuo se privremeno od svoje supruge i djece jer ih beskrajno voli a sebi ne vjeruje, pije gomilu raznobojnih tableta od kojih mu njegovo sportsko tijelo poprima neki čudan oblik a um počinje čudno funkcionirati. Drhtavica i nekontrolirane suze, nesvjestica i rušenje više nisu pojedinačne pojave. Stvari ne izgledaju dobro a ljudima koji ga vole puca srce...bojim se da mu više nema tko pomoći...
Blog je inspiriran stvarnim jutrošnjim događajima i sublimira dvije ljudske sudbine meni jako bliskih i dragih ljudi. Ako i jednog čitatelja potakne na razmišljanje, ispunio je svoju svrhu, hvala...
Post je objavljen 08.12.2006. u 10:52 sati.