Pusti da vjerujem
da si samo moj.
Nek mi osmjeh tvoj sja.
Samo sam tvoja,
budi moj.
Pusti vjetar neka nosi
šapat usana mojih.
Neka bijela breza zatreperi
u zvjezdanoj noći
dok mislim na tebe.
Pusti zvijezde neka šapuću,
neka ljudi pričaju
nek vjetar prenosi
po beskraju plavu
da mi osmijeh tvoj sreća donosi.
Pusti još ovu noć
zvijezde neka trepere,
ne daj da se ugase.
Pruži usamljenici ruku
da se oči njene spase.
Ona sanja o SREĆI
i misli o liku tvom...
Oni koji ovaj moj virtualni život prate od početaka...(poput mog blogerskog spasa,Dunje...),sjetit će se mog posta iz trećeg mjeseca...na dan mog rođendana...i tuge...
za najboljim prijateljem...tada sam napisala: "Nemoj,nemoj zaspati prijatelju,dug je put pred nama.Nemoj,nemoj gubiti nadu u srcu,mada smo imali snove,propale snove i ranjena srca.Boljelo nas je pronalaženje vremena…
Možda si obeshrabren i bez nade,al' ovo ti želim reći: Molim te,vjeruj!Nije svaki poziv neodgovoren,nije svaki gubitak nenadoknađen,ne prestaje svaka zvijezda javljati dolazak jutra nakon mračne noći,ne slama si svaki san krila drage voljene,ne ostaje svako tjeme bez tla iz kojeg raste,ne prolazi svaka pjesma kroz nečije uši a da ne zastane u njegovu srcu.
Iako nam život nastavlja lomiti snove i naši gubici ne mogu biti nenadoknađeni,nada nastavlja borbu…"
opet se desilo...u isto vražje vrijeme...samo drugo mjesto...i opet,skrušeni dani u bolnici...malo prije saznah...opet jebena tromboza...a bio je tako veseo...i BUDALA,glupa BUDALA...rekli smo mi da mu šteti,neki su se i trudili odmaknut ga potpuno od loših navika...a snašao se sam...u tajnosti...s vražjom ciagretom u ruci...k vragu Luka,ZAŠTO SI SE MORAO PROMJENITI?!!!!!
i...nešto što me osnažilo danas...u isto vrijeme i pogodilo...divim mu se,onako nešto stvarno treba znat...al treba bit i takvo biće...rijetki su ti...NESHVAĆENI