Kišilo je nad Zagrebom već treći dan za redom. Zahladilo je prenaglo. Sjedila je u autobusu i promatrala kapi kiše kako se cijede niz blatan prozor. Ljudi su brzo hodali želeći se što prije skloniti od vjetra i kiše. Slušala je walkman i tonula sa svakom novom pjesmom u sve veći ponor tuge. Ponekad je stvarno teško, pomislila je. Već je dugo znala da nije sretna i da nije zadovoljna životom koji živi. Ali je nekako uspijevala progurati dane. Dani su prolazili u zavaravanju da može, da je dobro i da će to sve proći. Ali ponekad bi svanuo i ovakav dan kada nije bilo snage za zavaravanje same sebe. Dan kada je bila svjesna da pati, da nema smisla glumiti i bježati od sebe. I ma kako bila ponosna što je još jednu noć izgurala sama takav bi je dan vratio godinu unatrag. Sve što se trudila izgraditi pod parolom NORMALNOG ŽIVOTA rušilo bi se kao kula od karata. A tada bi bila još tužnija, jer je osjećala kao da je izdala sebe u tom svom svkodnevnom igarnju uloge ŽENA KAO I SVE DRUGE. Ta dva razloga za tugu ponekad nije mogla podnijeti. Nije se mogla pomiriti s tim da je za nju bolje nastaviti s ovakvim životom a razum je govorio upravo to. Bila je tužna. Nije se često prepuštala očaju, ali danas se osjećala upravo na rubu očaja.
Post je objavljen 10.12.2006. u 08:25 sati.