Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zmajkovito

Marketing

Ta takva moć

Zapravo, dobro je kad je u glavi praznina...
Ima šanse da se ispuni nečim dobrim..kvalitetnim.
Novim.
Meni se praznina tako stvori, ali ne baš sama od sebe.
Sva mi pamet iscuri kad naletim na neke čudne situacije u životu.
A ima takvih...oooo ima, ima.

Na primjer, pustiš važnije stvari, spakiraš se, odeš na cijeli dan, posvetiš sve svoje vrijeme tom važnom sastanku.
(Unaprijed planiraš sanaciju posljedica puštanja gore spomenutih stvari.)
Doneseš elagantni dar kako se priliči. Ne, nikakvo mito, ne daj Bože, tek obična i očekivana pristojnost. Odvojeno vrijeme za razmišljanje i nabavu dara, naravno, jer treba ostaviti nekakav utisak, ne sam po sebi već o osobi koja ga je birala.
Sjedneš, odradiš temu vrhunski, najbolje što znaš, zapravo i ne znaš drukčije.
(Čista voda - čisto vino, do kraja – ili čedno,
jasne pojmove zabranjujem miješati!)
Dogovoriš.
Rukuješ se.

Odeš doma zadovoljna...ne obraćajući pažnju na one sitne znakove koji su pozivali na uzbunu...

Tek poslije ih se sjetiš.

Nekoliko puta je ponovila da se upravo vratila iz Verone i da mora još danas rezervirati taj let za Pariz (yeah, so? ... ali dobro 'ajde.)

Nekoliko (previše) puta je prekidala razgovor javljajući se na telefon, mobitel...
(je l' to netko u kolima hitne? gori negdje?... ali dobro 'ajde.)

Kolega joj je stalno ulazio za nevjerojatno nevažne stvari u prostoriju, a ja sam morala ustati svaki put da bi ga propustila
(a da odemo u kafić...ali dobro.)

Pri odlasku, već nakon službenog pozdravljanja, vrati me natrag i onako ovlaš pokupi nešto s police...eto, da ne odete baš praznih ruku
(neopisivo nepristojno i ponižavajuće...nedopustivo, zapravo)

Sjetiš ih se jutros kad shvatiš da sve stavke koje ste dogovorili, u glavi već napisali ugovor, potvrdili rukovanjem... ništa-praznina. Ona izvede sve potpuno suprotno. I pravi se da se niste ni vidjeli.
I ti se onda sjetiš znakova...kreneš se psovat što si opet zanemarila intuiciju.
Osjećaš se kao zadnja budala, ne vjeruješ vlastitom razumu i zahvaljuješ nebesima jer nisi bila sama, nitko ti ovo ne bi vjerovao.
On koji je bio tamo s tobom kaže ti, ma nije napravila od tebe budalu, već od sebe...ali to ti ne pomaže.
Zapravo, pomogne ti taman toliko da ne dovedeš u pitanje vlastitu pamet.

Ona se u okruženju moje branše smatra moćnom osobom.
Ako je to tako, ja onda nikada neću biti moćna.
Moćna sam uvijek onoliko koliko mi je potrebno za vlastiti mir u duši, a ne da bih upirala prstom u drugog i pokazivala mu koliko je slab.
Moja moć je u ruci koju ću ti pružiti i ni jedna vatra ne može spaliti taj pečat.
(Možda samo Alzheimer)

Poznat mi je taj smiješak tih takvih moćnika koji te samo ovlaš pogledaju preko ramena i idu dalje. Nikad se ne okrenu cijelim tijelom prema tebi, prilaze ti samo s boka i ne gledaju te u oči.
Ne mogu voljeti ljude koji me ne gledaju u oči.
Čega se boje, kuda žure, zašto bježe?
I...zašto lažu?

Image Hosted by ImageShack.us



Post je objavljen 07.12.2006. u 21:57 sati.