Svaki dan polomim želje u sumnjivoj tišini,
u maniri Cosa Nostre, pomno praveći zmajeve
od papira jer znam da nemam vremena
za areodinamično sanjarenje.
Između tetiva dana uguram se
svako jutro, hvatam najbolje mjesto
i ne mičem: hvatam sunce iza oblaka,
mjerim ga na kapaljku
jer tamno je tamo gdje idem
Gdje idem?
Mogla bih golim rukama
razmazati krv koju puštam
i spustiti se s ceste koja vodi...
...negdje gdje
nestao je dječak
s kojim jedem sladoled od čokolade.
Post je objavljen 07.12.2006. u 21:15 sati.