Započinjem novi list.pokušavam izbaciti sve misli iz sebe.pokušavam se izraziti.nitko me ne razumije.malo pažnje.malo razumijevanja.malo.malo.tvrda sam osoba.inače ne plačem često.danas mi se to dogodilo.pukla sam.ne mogu.nisam depresivac.nisam kao drugi koji seru o tome da imaju probleme.teško je.teško je odrasti.jako teško.i dok pokušavam naći mir duboko u sebi.ne mogu.danas, na satu vjeronauka smo pričali o praznovjerju, magiji i tako te o tome dali vjerujemo u nešto nadnaravno.pitala sam profesora zašto kada idem sama u mraku, mislim da me netko prati, da je netko iza mene.on je rekao da se bojim svoje sjene a ne smijemo se bojati nje..ona je odraz nas..otkud meni taj strah, neznam ali jednostavno se bojim.ima toliko razloga zbog kojih sam nesretna.trenutno.ne želim da mi itko pruža riječi utjehe ako mu nije stalo.želim to čuti samo od onih koji to zaista misle.čula sam negdje nedavno da onaj kome nije jednostavno u početku života, poslije će mu krenuti na bolje.neznam jel to istina ali neznam baš da vjerujem u to.iako konstantno pokušavam pronaći bar onaj mali trunak sreće zbog kojeg bi se mogla nasmijati i zaboraviti na sve te probleme.iako...danas sam saznala da mi je ujna u bolnici.tu ženu tako volim i poštujem da mi je bilo krivo kad sam čula.išla sam joj u posjet i kada sam vidjela sve one bespomoćne bakice kako leže na svojim krevetima, neznam..bilo mi je žao..jedna me bakica zamolila da joj natočim vode i otvorim namaz.napravila sam to i osjetila sam takvu toplinu oko srca kad sam ju vidjela kako uživa u večeri i blago se smješka.bojim se na ovaj blog pisati baš sve jer bi neki poznanici mogli počet ispitivati i gušit me s pitanjima na koja ja nemam odgovor ili ga ne želim dati..bar ne još..večeras sam bila na odjelu gdje sam ležala prije dvije godine i još uvijek posjećujem tete koje su se brinule o meni dok mi je bilo najgore.sad ćete sigurno misliti da muljam bezveze.al nema veze.briga me.kada sam pričala mojim bliskim prijeteljima da kada sam bila na rubu života i smrti, da sam osjetila boga i da vjerujem da me baš on spasio, kažu da pretjerujem.nije istina, ja znam što sam i kako osjetila, vjerovala.znam.zahvaljujem bogu što me ostavio da doživim sve čari života.dobre ili loše.zahvalna sam što mi je dopustio da doživim taj slatko gorki tinejđerski život.zahvalna sam što je imao vjeru u mene.zahvalna sam što mi je dao hrabrosti kada sam ju trebala.hvala mu.nedam se.upravo zbog toga se nedam.iako neke osobe znaju da su me mogle izgubiti, sada je sve po starom.nije bitno.u svojoj vlastitoj kući se osjećam kao zarobljenik.pogotovo...ma neću ništa spominjat.koga bude zanimalo, saznat će.u školi se smijem, normalno sve ali kad dođem kući, zna se zašto, ne osjećam se najbolje.ne volim to.ne volim taj osjećaj.zašto to mora biti tako? Al ja se ne predajem.ne još.ne predajem se.znam da me bog nije uzeo k sebi jer imam vjerojatno neku misiju za obaviti na ovome svijetu.a dok to ne napravim, nema me na onom drugom.kada dosegnem vrhunac uspjeha na ovome svijetu, prebacujem se na onaj.nadam se, raj.
Post je objavljen 07.12.2006. u 20:53 sati.