Pregled posta

Samo u sigurnim coporima....

ili ste po potrebi i solo igrac?
Idete li igdje ili nigdje sami? Ima osoba koje ne mogu same ni tampone kupiti, moraju imati frendicu za tu nadasve zahtjevnu radnju. A ima i onih drugih koji obidju pola svijeta sami. Ja sam negdje u sredini. Sama idem posvud, poslovno stalno, privatno rijedje ali ima i toga i iako volim drustvo nije mi uopce problem biti sama sa sobom.
Kad trebam nesto kupiti moje koke mi samo smetaju, zagledavaju ovo ono, ja bih bila za pola sata gotova da me ne ometaju. Zato najbolje sama. Odem sama i u restoran i u kino. Bolje sama nego u losem drustvu. Neka solo putovanja su mi bila najbolja. Ima osoba koje radije ne bi kavu godinu dana u bircu popile, nego ju popile same. Iako u 80% slucajeva sjedim u drustvu, ponekad je bas ta solo kavica, novine i ja, najbolji dio dana.
Ili oni koji BEZ partnera ne znaju van, ja recimo kazem – Aleksandra daj mi dodji na kavu, znam da sam sama i da mozemo nasiroko o malim zenskim temama koje niti zanimaju a niti bi trebale prosjecno musko, i pripremim se za ugodno i povjerljivo cakulanje, ali hop evo nje sa zarucnikom. I kad diskretno u 4 oka pripomenem da bih radije da smo se nasamo ispricale (tipa ona kaze – e ono sto si mi htjela ispricati na telefon, daj mi sad reci – ne hvala lijepa necu njenom zarucniku pricati kak mi je zadnji put bilo kod ginekologa). Onda uvrijedjena faca i da kaj mi on smeta da oni nemaju tajni i bla bla i truc truc. Pa i ne moraju imati tajni. Ali on NIJE moj frend, barem ne jos i ne moram i ja prema njemu osjecati isti stupanj prisnosti. Kad skuzim da neka frendica sve referira muzu, decku ili slicno prestanem se povjeravati.
Jer ako neku moju tajnu izbrblja njemu sve pod krinkom ljubavi njihove, onda ja ne zelim biti dio tih igara. Isto tako kao sto mene nikad moj muz ne ispituje o razgovorima s mojim frendicama, a i zna da mu ne bih rekla.

Zato razmislite drugi put kad vucete na svoje zenske kave muzeke, decke i ine, jesu li uvijek tako dobrodosli ili su drugi samo prepristojni. Mislim, ja sam s muzem puno, kvalitetno provedemo vrijeme niks tv ili comp, ali ako nemam sat-dva nasamo za svoje zenske onda bi to znacilo da mi one nisu vrijedne tih mojih sat dva nedjeljenih s mojim partnerom?!
Imala sam jednu jako dobru prijateljicu, koja je nestala s lica zemlje kad je prohodala s odredjenim tipom. Prijatelji niks, cak i mjesoviti izlasci niks, sve je prestalo imati znacenje. Tad sam jako patila zbog toga, bila mi je kao sestra koja je nestala preko noci, cak je ispalo da sam ljubomorna na tu savrsenu ljubav. Oni su prekinuli i ona je stajala pred rusevinama, jer prijatelji su nastavili sa svojim zivotima i sad su kao svi trebali stati kad se ona nakon skoro 2 godine opet pojavila u nasim zivotima. Mislim da onaj koji zbog takvog razloga potpuno pocne ignorirati frendove pljuje sam po sebi. To su ljudi koji su ti do jucer maltene bili obitelj, ali sad vise nisu zanimljivi, sad ja imam neki nov zivot.
Htjela sam pisati o necem drugom, nesto sto mi je na pameti zadnjih tjedana. Vjerujete li vi u internet prijateljstva? Naime sve vise mi se neke osobe iz virtualne sfere zavlace pod kozu, a kako se ne cenzuriram i bas takva necenzurirana se izgleda i njima dopadam, brijem da je to dobra baza za nesto vise od blog poznanstva. Nakon jednog loseg iskustva s foruma, s kojeg sam otisla (najavila da odlazim, rekla i zasto, sve pet, jer su me neke stvari tog privatnog foruma te samovolja istog i protekcije privatnih poznanstava smetale), a nakon toga se moje puno ime i prezime, adresa i sve ostalo sto sam naivna kakva jesam ostavila (adresa roditelja, broj moba, tako neki podaci koji su bili nuzni za ulazak u club) tamo povlacilo po tracerskim kuloarima, da, nakon toga sam postala puuuno opreznija. Da ne kazem nepovjerljivija. Naime, za iste traceve sam saznala kad mi je korisnicki racun (preko noci) bio izbrisan i kad se znalo da se ne mogu vise javiti i nadodati nesto istine toj mastovitoj prici. No kako ja vjerujem da se dobro dobrim vraca, a i ono zlocesto zlocestim – ne brinem, sve ce to doci na svoje. Ma vec je i doslo, al taj dio cu zadrzati za sebe.

Uglavnom lijepa stvar tog ruznog iskustva je nekoliko poznanstava, stovise prijateljstava i zato mi nije zao. Kontakt se premjestio na mail, jer ja odtad pusem i na hladno. Zato su i moji blogerski poceci bili tematski i informativni, ali nikako osobni. No nakon nekog vremena mi se ucinilo da tim nepovjerenjem ne stetim nikome osim samoj sebi i da zbog par budala nisu svi zasluzili biti baceni u isti kos, nekako u isto vrijeme sam pocela i malo vise osbnog stavljati na blog. U tom duhu Osho rece -
HEART doesn’t know what doubt is, heart doesn’t know what BELIEVE is- heart simply knows trust. Heart is like a small child; the small child clings to the father’s hand, and wherever the father is going the child is going, neither trusting nor doubting. The child is undivided. Doubt is half, belief is half. A child is still total. Whole.

Je, daleko sam od doma, umorna i filozofski nastrojena, citam



Post je objavljen 07.12.2006. u 20:21 sati.