Rasiječenog srca, sjedim i pokušavam dozvati zdrav razum u svijet. Pokušavam svojim duhovnim vapajima umilostiviti Vječnoga da nam pruži barem još malo svoje božanske mudrosti. Bez Njega smo samo osušena trava... Trava koja danas jest, a sutra se već u vatru baca.
Ona se danas ubila.
Nisam ju poznavao, ali sam plakao. Poznavao sam samo njenu sestru i to vrlo površno. Nju nikad nisam vidio, ne znam joj danas niti ime. Imena nisu bitna. Pogotovo više ne sada. Ne za nju. Ona je svoje rekla.
Kamo ide ovaj prokleti svijet?
Iako sam i sâm bio na rubu samoubojstva, nisam nikada ni slutio da ću se s time sresti. Učinio bih sve da sam to mogao spriječiti. Ali što sam ja znao? Tko sam ja bio?
Sjeo sam ispred studentskog doma i promatrao ljude. Čitao tugu na njihovim licima. Povremeno se pojavio pokoji osmijeh, neka u fasadu zavučena iskra radosti, da bi se ta ista duša unutar svoja četiri zida ponovno raspadala u tihim jecajima za ljubavlju. U jecajima za ljubavlju jer u obitelji na nju nismo navikli. Navikli smo na svađe roditelja, na preljub, na pijane očeve i promiskuitetne majke. Imamo više ugovora o razvodu nego rodnih listova. Navikli smo na razorene obitelji. To je ono s čime živimo. Navikli smo da nam roditelji kupuju igračke, umjesto da se ONI igraju s nama. Navikli smo da nam roditelj ljubav iskazuje stvarima umjesto djelima i onim jednostavnim rječima. Navikli smo na dadilje koje nas čuvaju zbog novaca dok naši roditelji rade da bi sebi osigurali mirovinu. Ostavljeni u ludilu razorenih obitelji, roditelji ni ne pomišljaju da sa njihovom djecom možda nešto nije u redu.
Dijete im uhvati neka faza pa roditelji okrive pubertet. Možda roditelji misle da je stanje njihove djece potpuno bezopasno. Možda roditelji misle da je to samo jedna kriza iz koje će se vrlo brzo izvući. Možda roditelji misle da je dovoljno samo pasivno čekati i promatrati.
Njeni više neće!
Post je objavljen 07.12.2006. u 19:25 sati.