Marketing
On the edge...of everything
life's a bitch and then you die....
Ovo će sada zvučati jako infantilno...ali kaj ja mogu...
SVI MI IDU NA ŽIVCE
Ne želim tu pisati neke depresivne postove,ali neke stvari jednostavno moram iznijeti...
Kao prvo...ljudska glupost...
Što je to naporna stvar..neki dan sam bila suočena s veoma zanimljivim stajalištem!
Vi koji me čitate znate da imam dečka...Evo sad će nam biti 2 mjeseca i ja se osjećam predivno s njim.Voli me,pazi,mazi i dao bi sve za mene.Kako mi je to prva veza u zadnje 2 i pol godine koja je ozbiljna i konačno sam kliknula s njim, shvatila sam da ja to svoje tele volim 
A isto je i s njegove strane...Istina je da se sve to dosta brzo razvilo,ali jebemu počelo se razvijati i prije nego smo prohodali i praktički je to bila ljubav na prvi ogled 
I svima je to super,svi su me podržavali,bili happy zbog mene...ili sam ja barem tako mislila 
Meni frendica,koja se dan prije tako zrezala da je zamalo iskrvarila,počne držat predavanje...
i veli mi da ja imam krivu "logiku"...kao to što ja mislim da njega volim,to nemože biti,prerano je...blablabla 
A ja si mislim...oke,moja logika je kriva...ako ona tako misli...ali jebem ti sunce,ako je moja logika kriva,zašto je meni u životu tako lijepo?
zašto gledam svijet kroz ružičaste naočale i uživam u malim stvarima?zašto sam zadovoljna sa sobom,osjećam se lijepa i voljena?zašto?
a njena logika je dobra,pa je njoj u životu koma,depresivna je,nema samopouzdanja,uništava se iz dana u dan i sve joj je crno...
Helou 
Idemo dalje...
Nakupilo mi se svega,od škole,staraca,prijatelja...sve mi se nakupilo...
Imam toliko posla u školi,stari se i dalje ponaša ko kreten i samo se svadi sa svima...mama je u komi,buraz isto..Prijatelji su mi oke i to sve,ali previše me umaraju,previše problema moram slušati,previše glumim psihijatra...a čemu to?
i onda mi još u ponedjeljak osvane divan dan...nazove me tya i prva moja pomisao bila je "mrtva je"...samo su mi prozujale slike kroz glavu...vidjela sam je,blijedu,hladnu,kako leži u krvi,sa spokojnim osmijehom na licu,nesvjesna naše boli,naših suza...vidjela sam groblje,sprovod,stotine ljudi....neopisiva tuga...
sva sreća,živa je...ali taj strah...imam dojam da samo trebam čekati kad će biti gotovo,kada će otići...a ne želim to...
Uzrujala sam se,kad sam to konačno izgovorila suze su mi krenule niz obraze.Znala sam da je dobro...ali zapravo nije....Čemu to?bolesna je,znam...ali kadkad....nema smisla...
Svi mi govore da se ne brinem,da ne uzimam to toliko k srcu,da ne plačem...da budem jaka i na neki način se ogradim od toga...Možda su u pravu...možda je trebam pustiti....pustiti da se uništi...to zaista zvuči grozno,ali neka...jer ne želim da me povuče...da ja to isto radim sebi i svojim prijateljima....NE ŽELIM!!!!!
ČUJEŠ LI?????
I još sam si fino sredila kičmu na tjelesnom...i našli su mi neku deformaciju na kičmi...moram priznati da iako sam se iz prva zafrkavala s time...nije mi svejedno...gledam mamu kako se svaki dan muči s kičmom...ne želim tako završiti...ali opet...bit ću pozitivna...moram...ipak imam još samo 2 tjedna..i onda odoh...
idem u banja luku kod sestrični...
jedva čekam...
jedva čekam da se maknem od svih.da ne slušam stalno ista sranja...da napunim baterije i krenem iznova...
evo vam jedna pjesma koju sam napisala neki dan u napadaju neke tuge....
Godine prolaze
kao što lete sekunde
osjećala sam bol
ali nisam joj dala da me uzme
Puno je dana,
dugih noći punih tame
tebe nema
sve su ptice davno odletjele
Slušaj ih,
korake u noći.
Čuješ li?
Korake tihe,lake kao svila.
Na vratima stoji
mirna kao vila
hoće li ući?
teško je znati.
Suze,
oči pune boli
lagano,kapi vode
teku,niz moje lice
Uspni se
do one uzvisine
gdje srest ćeš lice,
lice koje voli.
Nek' ti kažu
biserne suze na licu mome
kakva nas je sudbina
zadesila ovdje.
Kao tihe note...
Slušaj!
Kucanje srebrnih prstiju.
Čuješ li?
Razmisli sada;
teško je znati.
Ali barem meni
probaj nadu dati
Pusti nek' otvore
se vrata
Neka uđe na
krilima tame
Svijetlost svijeće
prozirna kao voda,
lepršava kao vatra
čeka...
Pogledaj dobro
te oči pune bola
Vidiš li?
Čeka me...
Odluke...
uvijek su teške.
Pustiti..
to je još teže!
Tiho šapuće
ime ljubavi vječne...
Čuješ li?
nježni akordi...
Pusti
neka puknu niti
zlata što nas veže
Teško je...
Uspomene ne daju,
ne daju da uđe.
Znaš li?
Teško je voljeti...
Zove me!
Nove me niti traže...
Pusti me da idem...
Hoćeš li?
Osjećam,napokon
poput pera labuđeg,sloboda...
Pustio si me...
zbog ljubavi...
Volim
ponovno se rodila
iz vatre, ptica ljubavi
Hvala ti!
Post je objavljen 07.12.2006. u 14:01 sati.