Marketing
Pivopije u Bihaću
Posljednji ovosezonski pothvat Društva prijatelja piva bio je obilazak Pivovare Preminger u Bihaću, prema predanjima poznatu po Unskom biseru za šljakere
i Premingeru – vrhunskoj premium pivi. Bit Premingera je što odleži 50 dana u tankovima prije daljnje obrade, što navodno i nije čest slučaj u modernoj proizvodnji gdje se sve više cijeni brzina izvedbe a ne kvaliteta. A to nas je rajcalo istom žestinom kao i činjenica da prvi put gostujemo u Bosni.
Skupilo nas se trinaest kršnih, ko od bojlera odvaljenih mužjaka, jedna zgodna žena i to sretno zauzeta te Ogi the ratebeer.com, koji nas je taj dan nervirao.
Ogijeva cjelodnevna iritantnost je počela time što se nije probudio na vrijeme pa smo morali ić po njega na Črnomerec kroz prvu zagrebačku špicu. Opravdao se time da se noć prije zapio.
Krasan dekor minibusa ukrašavale su četiri gajbe Krušovica na podu busa. Dvije ledene, dvije 'nako. Dvije tamne, dvije svijetle. Poginule su skoro sve. Naime, otkako je Velebitsko tamno nestalno u kvaliteti a Belgijski pab stjecište loših cijena i nekakvih ljudi među kojima uživanje piva i nema neki smisao - najrađe posežemo upravo za tim češkim biserom.
Na prvo smo pišanje stali tek kod motela Grabovac koji, nakon što ga je obišla autocesta - djeluje sablasno prazno. Zato im je grah po 45 kuna a sendviči 18. Izašli mi van s pišanja, kad dolazi veliki žuti poštanski kombi, parkira, a iz njega izlazi debeli nervozni poštar kojem hlače vise na pola gujsce. I frajer otvara poštanski sandučić, onako velik, velik kombi iza njega, kad u kasliću jedna jedina razglednica. Tip nešto nadrkano promumlja, popravi hlače i ode s kombijem dalje. Dugo se nisam tako smijao. Bit će zbog onih pet Krušovica u razmaku od 7 do 9 ujutro…
Naš predsjednik je prije grane telefonom nazvao njihovog. Gospodin Rifat nas je odmah kupio rečenicom: "Kolko vas je? 15? Pa i nas je toliko! Aj požurite, hladi se mezetluk…"
Suprotno imenu, na graničnom prijelazu Izačić nismo morali van iz busa,
ali smo zbog utjecaja mjehura lagano ispizdili dok smo u znakovima neobilježenom Bihaću uspjeli pronaći pivovaru. Lutanje i zatomljivanje pišanja uvjetovalo je brzinsko upoznavanje s preljubaznim domaćinima i stampedo u vidu trčanja na zahod koji je, za razliku od ostatka zdanja - u fantastičnom stanju. Naime, izvana se Bihaćka pivovara doima kao silos u Dnjepropetrovsku četrdesetih… Jebem ti rat.
Okupacija zahoda je končala i bili smo u trenu spremni za obilazak.
Preminger je baziran na Češkoj tradicionalnoj tehnologiji i fakat od kuhanja do flaše prođe 60 dana. Bio sam u dosta pivovara, ali ova je fakat monumentalna.
Ogromni tankovi
i općenito zastrašujuće velik pogon
oslikavaju i zanimljive poruke na zidovima
koje se mogu shvatiti na više načina…
Na red je došla i sjajna zakuska i konačno ono zbog čega smo došli – piva.
Svaka čast i na kvaliteti i postojanosti pjene, ali u prvom trenutku nisam bio oduševljen. Vjerojatno sam previše očekivao. Popili smo par bačava uz ugodan razgovor ali mi je i dalje falilo arome i aftertejsta. Dakle, kvalitetna i dobra piva ali koja za živo čudo ima bolji okus iz flaše nego iz bačve. U što smo se uvjerili kasnije u gradu.
Smijali smo se starim vicevima, točili si više-manje uspješno po želji
a Rifat je htio zatuć Ogija koji je ispitivao neke povjerljive podatke.
Na žalost smo vidjeli i shvatili kako je domaćinima teško oporaviti se nakon rata. Nadamo se da će se što prije vratiti u puni pogon.
Onda smo se uz preuzete poklone i jednu krišom spremljenu kriglu (pitali smo, majkemi) za člana beerlover.blog.hr, slikali i uputili prema gradu.
Šetajuć gradom u potrazi za flašom Unskog Bisera koju nisu imali u Pivovari, naletili smo na čudne grafite,
tražili centar ali i ne našli isti, pa sjeli u kućicu-restoran i srkali Preminger s predivnim pogledom na rijeku Unu. Nakon fenomenalnih ćevapa kod Maneta (neka vas pojava konobara ne preplaši – izgleda ko mlađi i zliji brat Seje Saksona) u kojima prednjači okus janjetine, a možete ih platit u eurima. Iako je neusporedivo slađe kad ti lokalac kaže “pet maraka, ba”! Legao je i još pokoji Preminger koji je bivao sve bolji što je odmicala večer.
Još da su ćevapi malo veći i da luk ne režu okomito i tanko… Ali čista osmica i pol!
Grad je dosta stradao u ratu, a na žalost još nije pretjerano obnovljen. Sva sreća pa su ljudi ostali srdačni i duhoviti. Kolega Sin i ja smo zapeli da hoćemo popiti pravu tursku kafu iz džezve i prešli pola grada dok nismo ušli u baraku na autobusnom. Kad smo naručili dvije turske, konobar je otrčao van i ostavio nas same. Naime, kad se vratio s kavama za par minuta, shvatili smo da birc/čevabdžinica - nema kuhinju. Alaj je fino legla, jooooj…
Opskrbili smo se čokoladama i pivama u dućanu, ušli u bus i uz pokoju pivicu i vozača (koji je zbog neduhovitih primjedbi htio tuć Ogija) – stigli do Zagreba. Hvala Premingeru i Bosancima, sljedeće gostovanje je u Sloveniji. E, sad, Laško ili neka od njihovih (pazi sad) 29 privatnih mini pivovara, vidjet ćemo.
Aj živili!
Srdačno vaš Ribafish u skladnom zagrljaju s unukom djeda mraza – počasnim te doživotnim predsjednikom DPP-a Pufom.
P.S. Duboke isprike Ogiju kojeg jedino ja nisam htio mlatit jer sam naviko, ali sigurno će iz ovoga izvući duboke pouke. Svi ste skužili da sam u biti zavidan što ima više recenzija od mene na www.ratebeer.com
Post je objavljen 08.12.2006. u 08:39 sati.