Danas sam vidjela jednu osobu iz prošlosti...Možda ne tako davne,ali prošlo jer dovoljno vremena da sama sebe uvjerim da sam to zaboravila i prešla preko toga....
Javio mi se.
Odjednom je u meni buknula bujica nekih osjećaja koje sam toliko željela zaboraviti,potisnula ih,trudila se ne razmišljati o njima...
A sad,jednim glupim trenutkom,jednim pozdravom,vratila su se sva neugodna sjećanja koja nikad nisam uspjela zaboraviti,ma koliko se ja trudila.To je poteglo sve tuge,sve suze i depresije iz tog razdoblja...
U misli mi se vraćaju lica,događaji,vidim samu sebe u glupim situacijama....koje tako nisu trebale ispasti...
Razmišljam o tome.
Mislim da sam sada shvatila neke stvari.Malo sam odrasla.
Ali opet ponavljam iste greške.U varijacijama.
A kad pomislim na neka sretna sjećanja,većinu njih sam zaboravila.
Neki me ljudi podsjete na to,i onda se sjetim.
Zašto nam se u misao uvijek urežu neke stvari koje bi željeli zaboraviti?
Post je objavljen 07.12.2006. u 11:29 sati.