Marketing
”Kod Peterlića” u Londonu
Neki dan me izvjesni… hm… zovimo ga Đoka, kolega s faksa (ne, nisam odustala od pokušaja da nađem prijatelje Engleze a ovaj se čini kao dobar objekt za moje ”borimo se protiv stereotipa, ne zato jer su neistiniti jer da su neistiniti ne bi bili stereotipi nego zato jer su dosadni” opite s obzirom na to da je šest godina živio u Parizu te dvije u Brazilu) vodio na večer suvremene glazbe u jedan klub u našem multikulti kvartu.
Đoka je naočit momak, pametan, načitan i brbljav pa nam je večer brzo protekla u uskakanju jedno drugom u riječ. Jedine su mu (iako dosta ozbiljne!) mane što nije flertovao sa mnom i što je općenito bio pomalo nervozan iako sam se potrudila trepčući ko trepetiljka, kesereći se ko hijena i zamahujući glavom ko da mi je gusjenica zapela u kosi dati mu do znanja da može za prvo i da ne mora za drugo, ali nećem sad tome pridavati preveliku pažnju, možda je i bolje (Ja na primjer mislim da je sasvim razumno misliti da kad se desi nešto što ti nije baš sasvim po volji misliš da je bolje tako. Mislim da je to puno razumnije nego biti objektivan).
E sad taj kljub u koji smo išli, evo, tako mi opanaka i bijelih čarapa, liči totalno na socrealističke birtije. I to ne na bilo koju, nego baš na onu blizu Filo faksa, tamo u Vukovarskoj, u onom nizu zgrada gdje je i Marin Držić knjižnica (filijala Goran Kovačić, popularnije zvan Goran) i gdje mi radi Višnjica, Anarina žena. Tu birtiju smo mi filofakšani zvali ”Kod Peterlića”, iz dobro poznatih razloga. Ne znam jel još postoji, ali ako ne postoji, baš mi je žao. I tako sam ja jučer ušla u sestru blizanku naše ”Kod Peterlića” koja je bila uređena lagano u stilu Božića, sa pregnjusnim šljaštećim visećim zmijama i natpisima Meri Krismas. Da je pisalo umjesto toga Sretna Nova 1981. ne bih se začudila.
E sad, šta je fora. Fora s mora je da je to radnički klub, dakle ono, isti kurac ko oni klubovi za plavokrvne bogataše, samo što je radnički – dakle biljar, pikado i društvene stolne igre tipa domino. A naravno, umjetnička raja željna novih trendova to je sad isfurala kao posljednji krik mode – ona spika s tim da je toliko nevjerojatno démodé da je pravi krik mode. I tako su taj prostor zaposjeli super nabrijani Mila frizure (Mila, frizeraj u Radićevoj za nabrijane hair victims, ne ženski časopis Mila, alo?) vintage odjeća s pomakom, razmakom, zamakom i ostale onostrane kombinacije i kreacije pomiješani s lokalnom škvadrom kojoj se piva cijedi po poderanoj majci zategnutoj preko škembe po kojoj se istim intenzitetom cijede i lokalne minđopokazivačice.
I sad šta, slušali smo koncert suvremene glazbe, svi mi, tako izmiješana raja. Prejebeno, kad vam kažem!
Koncert se sastojao od dva dijela, solo violončela i solo klarineta i nikad mi nije bilo više žao što ne raspolažem apsolutno nikakvim instrumentarijem za analizu suvremene klasične glazbe (ni glazbe uopće). Mislim da će vam sve biti jasno kad kažem da mi je najdraža kompozicija Cageova 4’33”. Jebote, jel se opće kaže suvremena klasična glazba? Vjerojatno ne. Branimiro pomagaj tako ti svega.
(Mala digresija od par kartica. U zadnje vrijeme koje traje već dosta dugo postalo je skoro pa sramota raspolagati nekim znanjima. Ako nešto znaš, mora da smrdiš i nemaš prijatelja pa ti ne preostaje ništa drugo nego da čitaš i tako se, jadan, zabaviš. Nikako ne bih htjela dodati još jedan brabonjak na tvrđavu ovih govana, ali nažalost, postoji puno stvari koje ne znam i uopće se ne ponosim time. To me, ipak, ne sprečava da o njima pišem. Budući da se radi o blogu – dakle o mojim izdrkotinama, ne da mi se baš svaki put kad spomenem neki pojam raditi jednodnevni research na netu da bih se osjetila sigurnije i mogla to napisati. Kad pišem tekst za koji će drvo biti posječeno da bi on mogao biti objavljen, onda radim research. Uostalom, muzički kritičar sigurno neću biti (da, ja sam ona koja plješće između stavaka) tako da ovo nije career move. Fak of ju, majself and I.
Da, ja sam još i intelektualni snob. Ali intelektualni snob takve vrste koji se puno više zanima za ideje nego za gomilanje činjenica (što da, ponekad rezultira time da su mi ideje neutemeljene u realnosti) i koji, ovo je neizmjerno važno, ima puno prijatelja ne-intelektualnih snobova na kojima sam izuzetno zahvalna jer me opominju da ne budem glupa od vlastite pameti. Kraj digresije.)
Osim toga, ovaj dio za violončelo je bio tako nevjerojatno dobar, da me baš briga što nemam rječnik kojim bih to opisala. Pa ću onda ipak pokušati. Ono što me je fasciniralo je što je kompozicija omogućavala potpunu koncentraciju na ”materijalnost” instrumenta. Ako to možete zamisliti, svraćala je pozornost na violončelo kao instrument. Okej, naravno da svaka skladba crpi iz toga što je svirana na određenom instrumentu, to joj daje upravo tu kvalitetu koju treba imati, ali ovo je bilo drugačije, i zaista, neizvodivo na bilo čemu drugom osim violončela. Vrlo jednostavna (upotrijebila bih riječi monotona i skromna kad one ne bi bile previše opterećene negativnim konotacijama), angažirala je žicu po žicu, proizvodeći čiste tonove dugog trajanja koji su djelovali pomalo hipnotički. Iako ovo vjerojatno zvuči kao da kompoziciji baš i nije posvećena velika pažnja, već da se radilo o nizanju zasebnih i sebičnih elemenata, ono što me je iznenadilo bila je upravo… fju… kompaktnost kompozicije i… ajajaj… ono što kao potpuni laikodebil koji brije na znak jednakosti između suvremene glazbe i atonalnosti (dakle, ako je moje muzičko obrazovanje igdje išlo, onda je stalo s modernizmom i Schoenbergom) ne bih očekivala od suvremene glazbe – melodioznost na drugu potenciju. Dakle, sigurno nije melodija koju možeš pjevušit doma dok režeš luk i čačkaš uši, ali melodija bogami je. Vrlo nježna i neagresivna, a opet vrlo svjesna same sebe – autoreferencijalna glazba? Ajme polomila sam se, koji blam za nekog tko je dugo hodao sa potpunim muzikoobožavateljem i znalcem. Okej, da skratim, podsjeća me na umjetnost Barnetta Newmana pa sad vi klikćite ako vam se klikće.
Spiking of Barnett Newman, čiju sam monografiju nedavno kupila na rasprodaji za 10 funti (yeah, yes, da, ja, si), dok je Gurwoman bila ovdje obišle smo Tate Modern (sama je to tražila). Bilo je upravo urnebesno vidjeti dramatične razlike u našim ukusima, ja koja se oduševljavam na zarezano platno i prezirem nadrealizam i jebenog Magrittea, o kurčevom Salvadoru Daliju da i ne zborim, i ona, koja misli da su ovi što povlače jednu crtu po platnu ili seru u konzerve maloumnici, dok su ovi što lijepe škampe na telefone jer im je tako rečeno u snovima, crtaju oblačke na šeširima i kakti zbunjujuća ogledala prave face. However, naše potpuno nerazumijevanje jedne za drugu (tj. jedne za ukus druge i obrnuto) nije rezultiralo nikakvom napetošću nego baš suprotno, uzajamnim duhovitim podjebavanjem i iskrenom zabavom. Moričetino, kad ćemo opet u Tate Modern? Gurwoman je jedna od rijetkih ljudi koji se ne osjećaju napadnuto kad im kažeš da misliš da je ono što oni vole sranje, što je pak jedna od velikih kvaliteta koju iznimno cijenim kod ljudi (a ne, nego kod afričkih slonova) (ja još uvijek naporno radim na tome iako se trudim, često bezuspješno).
I mali dodatak. Ako nije jasno iz mog njurgajućeg bloga, a nije, usprkos tome što mi strašno fale moji prijatelji, tata i ostala obitelj, moj presladak stančić, pa čak i, argh, papirnato izdanje Jutarnjeg, te usprkos tome što dolazi dosadni potrošački Božić, moram priznati da se ne sjećam kad sam zadnji put bila ovako sretna.
A vi koji još niste instalirali skype, ajmo, još malo pa nestalo, kliknite vamo i potražite me pod punim imenom i prezimenom irske tetke njemačkog seljaka.
Post je objavljen 07.12.2006. u 11:17 sati.