Jučer sam navršio toliko godina.Jebi ga, star sam i svakim danom sve stariji.
Kako sam ga proveo?Naravno, šljakajući.
Ali bolje i to nego da se prepustim mojim crnim mislima.
Na kraju godine ili oko rođendana, ljudi si često podvlače i prisjećaju se što im se dogodilo u proteklih godinu dana.Meni ta dva datume padaju vrlo blizu jedan drugome i oba dva datuma su deprimirajuća, tako da mi cijeli Prosinac prolazi u nekoj depri.
U zadnjih godinu dana mi se nije ništa promijenilo.
U stvari, ništa od onoga što ne ovisi samo o meni.
I nije to najgore, već činjenica da promjena nema već godinama i još više poražavajuća činjenica da se promijene niti ne naziru.
Valjda je došlo vrijeme da si sreću, ako je uopće mogu naći, potražim negdje drugdje.
I nije tu u pitanju niti ona mala niti bilo koja druga, tu je stvar u općenitoj poziciji u kojoj se nalazim.
Jednostavno rečeno,nema nade.Živim za jebeni posao(koji usput rečeno barem volim raditi), ali ničeg drugog nema.U stalnom sam raskoraku između kilaže i želje da je skinem,jer klopa i ponekad pivica, su mi najveće zadovoljstvo koje imam.Stara me pili za zdravlje, a ja joj nemam srca reći da me boli dupe za sve.Uostalom, ako mi se nekaj desi, dobiti će dobru lovu od mog životnog osiguranja, tako da mi je i s te strane duša mirna.
Totalno sam zabrijao!
Ali ima i nešto zanimljivo što mi se jučer dogodilo!
Prvi put u svojem životu sam se prošetao na svoj rođendan u kratkim rukavima,hehehe, globalno zatopljenje!
Pozdrav od depresivnog broja,
XIII
Post je objavljen 07.12.2006. u 09:38 sati.