Marketing
ljeto nam je ostalo..............
da, umjesto da dođe zima, a da ne govorimo da jeseni nije niti bilo, ubija nas ova južina i temperature primjerenije nekom drugom godišnjem dobu. Ja neznam kako na vas, ali me ovo jugo j..... do boli.....a možda sam nervozna i nesretna zbog drugih stvari pa to pripisujem južni, tko zna?!!!
Inače stvarno jesam u k....., trudim se biti bolje...ajde, danas mi je to čak i uspijelo pa sam eto na blogu.....neznam dali me više ubija to što mi fali para, što je muž nervozan zbog posla, ili djetetov pubertet i posljedice istog na rezultate u školi.......u principu za sve najviše krivim sebe, pa se tješim da možda ipak nisam, pa opet jesam, i tak unedogled.....
što se djeteta tiče, predbacujem si da možda nisam dosta stroga, da trebam više kažnjavati i sl.....ja kažnjavam ali umjereno......moja mama mi zna reći:"Namoj ju pustiti van! Pa kako da ju ne pustim van kada ide jednom mjesečno.
Preko tjedna je u školi, pa na treningu, vikendom na turniru i kada dođe slobodan vikend nekako nemam srca joj taj dan dati zabranu izlaska....a možda bi trebala.......neznam........puno razgovaramo, pokušavam joj sve detaljno objasniti, imam ja katkada i vrlo mrku facu (moja sestra i muž kažu da me se tada prestraše) i vidim da je djetatu žao i da je svjesna da se treba više truditi, ali u tim pubertetskim godinama teško je odvojiti društveni život od obaveza, u stvari više se misli o ovom prvom. A ja katkad imam osjećaj da neću imati dovoljno snage, osjećam fizičku bol od guranja na pravi put, mučim se pitanjima dali ima koji bolji način? dali radim krivo?
A što sve tišti naše pubertetilije? Nesretna zaljubljenost, traženje same sebe, pomaganje prijateljima i traženje pomoći od njih, kako izgledati prekrasno u dvije minute (to se naravno pokušava cca 45 minuta), dali mi danas stoji bolje plava, crna ili možda crvena boja, pa onda koju kreaciju obući, zašto mene nitko ne voli (vrlo često pitanje tinejđera), gubljenje živaca na sitnice........sve to se kotrlja mo tom malom mozgiću, a još uz to trebaju puno učiti.....ima one djece koja to znaju odvojiti, ali i onih koji to još uvijek uče...moja je u ovoj drugoj skupini. Želi u jednom danu proživjeti sve što si je zamislila, želi svima pokazati da ih voli, u isto vrijeme želi vidjeti da i oni nju vole, veseliti se, ludovati, pjevati, plesati, popiti kavu s prijateljem, biti dobra vila i dobiti puno dobrih ocjena, pokazati se u svemu u najboljem svijetlu.....ali kako u tom danu koji i ovako kratko traje naći vremena za učenje???
Inače se jako ponosim svojim djetetom 
i vjerujem da će biti jako dobra osoba, vrijedna i požrtvovna, poštena ali nažalost i trunčicu naivna.....to zadnje mi nekako teško pada jer u današnje vrijeme kada ima sve više sebičnih i podlih ljudi, nadrapati će....ona često misli ako je ona dobra da su i drugi, ma nisu....i ja koja sam starija još se čudim nekim ljudskim osobinama i količinom podlosti u nekim osobama.....
Moram priznati da sada gledam drugačijim očima pubertet, pravu težinu te riječi vidiš tek kada je tvoje dijete u tome, ne tuđe, ne iz priča, moraš vidjeti svoje dijete i koliko se u stvari muči odrasti......nije lako prijeći iz ležernog djetinjstva u odrasli svijet, to je kao da prelaziš iz bajke u realnost...i sigurna sam da se oni u dubini duše boje svega što ih čeka i što im se događa, podsvjesno imaju sigurno milion pitanja kako, zašto, mogu li????? U taj svijet moraju ući sami, moraju skupiti hrabrosti pustiti maminu ili tatinu ruku i krenuti u svijet koji izgleda toliko privlačan a u isto vrijeme toliko velik da izaziva nelagodu, pa i strah.
Sjetimo se kako se osjećamo kada idemo negdje gdje nismo bili: jako se veselimo, jedva čekamo da stignemo, ali u isto vrijeme negdje u dubini osjećamo malu nelagodu od nepoznatog i mali strahić dali će sve biti u redu..... e pa ja mislim da se tako osjećaju tinejđeri na svom putu, ali puta milion.....
Onda, i ovako odrasle netko nas prevesla i povrijedi, u isto vrijeme smo ljuti ali i tužni, pa opet taj osjećaj kod njih puta milion.....s time da se oni s mnogim stvarima susreću prvi put, to je još veći šok....
Zato sam sigurna da je podrška nas roditelja u tim godinama potrebnija više nego ikada prije.....treba imati živaca sto puta poslušati jednu te istu stvar i po milion puta objašnjavati, treba im pokazati da u svakom trenutku imaju mjesto i osobu koja će im pružiti najsigurnije utočište od uragana koji trenutno hara oko njih i u njima......
Ne kažem da je to lako, i mi imamo hrpu problema... često se nađemo pred zidom i jako izmučimo da ga srušimo kako bi krenuli dalje...... griješimo, puno puta pogriješimo.....ali u cijeloj toj strci i borbi trebamo naći vremena i paziti na ono što je naj, naj, naj..........vrednije u našem životu. Koliko god im ljubavi pokazali, još uvijek trebamo znati da im to nije dovoljno i da je trebaju svaki dan jer im je to glavna hrana...... mi također, bez obzira koliko imamo godina, hranimo se ljubavlju sa svih strana.....kada znaš da voliš i da si voljen, dali od roditelja, bračnog partnera ili prijatelja, ta ljubav ti dođe kako sredstvo za jačanje imuniteta, samo u ovoj priči ne od bolesti vlastitog tijela već od bolesti života. (nadam se da se to moglo shvatiti??!!)
Zato molim Boga da mi pomogne da objasnim djetetu i da me ono shvati što joj pričam.....i prvenstveno neka ju čuva........
a sada, nakon jadanja, eto i jedne šale u kojoj sam se osobno našla:
Žena peče jaja za doručak za svog muža. Odjednom njen muž uleti u kuhinju.
Pazi. PAZI! Stavi još malo ulja! Oh, Bože! "Pečeš ih previše istovremeno.
PREVIŠE! Okreni ih! SAD IH OKRENI! Trebamo još ulja. Joj! GDJE ćemo naći JOŠ ULJA? ZALJEPIT će se! Pazi... PAZI! Rekao sam ti PAZI! NIKAD me ne slušaš dok kuhaš! Nikad! Okreni ih! Požuri! Jesi LUDA? "Jesi li TOTALNO poludjela?
Ne zaboravi ih posoliti. Znaš da ih uvijek zaboraviš posoliti. Posoli.
POSOLI! POSOLI!
Žena ga zaprepašteno pogleda. "Što je s tobom? Misliš da ne znam ispeći nekoliko jaja?"
Muž mirno odgovori, "Htio sam ti pokazati kako to meni izgleda kad ja vozim."
..............ja doduše ne pričam puno, ali mi muž često kaže da su kočnice na njegovoj strani, da ne trebam toliko kočiti jer ću napraviti rupu. 
.........ah, trebalo mi je vremena da naučim to kontrolirati i kočiti a da on to ne vidi........te naučiti kako prigovoriti a da tako ne izgleda.....mada, nakon puno godina braka teško je nešto sakriti.....tako da, nakon što mislimo da smo uspjeli zavarati protivnika, on ti kroz šalu kaže da ga je put, razgovor i prikriveno prigovaranje jako zabavljalo........
Post je objavljen 07.12.2006. u 08:24 sati.