Sinoć sam Dori cijelu veče objašnjavao da ne vjerujem u svetog Nikolu. Nije ni ona vjerovala do zadnjeg dana, a onda je odjednom promjenila svoje stavove. Nakon posla pokupim je kod ex. Tijekom dana sam pokusavao obavjestiti staru da pripremi poklone prije nego stignemo kući, no nje nije bilo. Tko zna gdje ih je ona spremila.
Putem, vozeči se, načmem temu po vjerovanju u sv. Nikolu. Toga dana su njezini stavovi bili čvrsti, iako je do nekidan tvrdila ne postoji danas je priča bila sasvim drugačija.
I dođemo mi doma, kuća prazna, a Dora svojim super vidom skenira po dnevnom boravku. Na obješenom licu pojavio se osmjeh. U kutu stoji jedna šiba i keks zamotan u celofan! - IPAK POSTOJI!
Kažem joj:
- znaš šta. Da nebi ispalo da si ti najgore djete na svijetu idemo do grada pa ću ti ja nešto kupiti a svima ćemo reči da je to od svetog Nikole.
- ma ŠTA mi nije NIŠta donio! a ŠTA je ovaj kekes!? aha, aha.... Otvori ga i pojede.
Svejedno smo išli u grad i kupili joj nešto po njezinom izboru (tetovažu), a po povratku ju je dočekao pregršt dječijih radosti.
Post je objavljen 07.12.2006. u 09:00 sati.