Hm...Odakle početi? Stvari su krenule nabolje, zasad je sve u redu. Ali se meni čini da sam pregazio samoga sebe, jer u zadnje vrijeme sam razvučen na sve strane. Precijenio sam svoje sposobnosti misleći stigne se sve, a što je istina, stigne se sve napraviti ali sam poslije toga neuračunljiv.
Umor koji se povlači već tjednima polako me stiže. Ali ostalo je još malo vremena i mislim da je sad pravi trenutak da izvučem najbolje iz sebe. To se nije dogodilo već dugo vremena, mislim da bi bio red. Moji najbolji prijatelji me uvijek pitaju kako ti to sve stigneš, jer sam dosta često s njima vani. A ja uvijek imam plan kako riješiti stvari. Ako nemam volje ili vremena za učenje imam uvijek plan koji puno toga olakša, samo treba ići redom.
Pa tako i ja, idem redom, predmet po predmet. Ali ja nemam problema s tim. Škola mi je najmanji problem u životu. Nogomet je moj najveći "problem". Sad kad su završili treninzi za ovaj dio godine, već tjedan dana treniram sam, misleći neće biti treninga do 1. mjeseca. Kad ono poziv, opa...trener zove, pita jesi li zainteresiran za zimske treninge, kaže zove samo najbolje. Ja rekoh "NARAVNO". Tako da se i to riješilo...
Znam samo da sam u zadnje vrijeme postao hodajuća nesreća. Ali ne za sebe, nego za druge. Valjda to tako ide, kad meni ide, drugima ne. Gdje god ja, neko se sranje dogodi.
Mislim da sam opet popustio i pregazio svoj stav. Pogriješio sam što se tiče nekih osoba. Prevario sam se u njima, misleći da su se promijenili, zapravo jesu...ali samo na onaj tren kada pričaju s vama. Nekima sam ipak počeo vjerovati, i nadam se da će tako i ostati, jer ako me i oni zajebu, onda stvarno više ne znam što napraviti osim reći NIKAD VIŠE. Ja sam naučio svoju lekciju.
Treba cijeniti i biti zadovoljan sa stvarima koje imate, ljude koji su uz vas, za koje ste sigurni da vas neće iznevjeriti. Koji će vas slušati kad treba. Ljude uz koje se osjećate sigurno...
I STAND ALONE
Post je objavljen 06.12.2006. u 10:10 sati.