Marketing
UČITELJSKI DOMJENAK
Jučer sam se našla u pravo vrijeme na pravom mjestu. . . i završila sam na učiteljskom domjenku. Bio je mladi učitelj (hmm,hmm...) s kojim sam već imala jedan susret.Zanimljiv čovjek. Yes da me odmah na početku sprcao komentarom da sam premlada za vinčeko(?!) vrlo je naočit.O njemu kruže priče da jako voli žene iako je već izrekao svoje sudbonosno "da". To se vidi s kilometra. Nemreš fulat ženskaroša. Ima nešto u njemu. Al predaje klincima..ma ne,ne...
Bilo je fora sjediti na malim stolčekima i pušiti u školi u kojoj sam naučila prva slova,okružena učiteljima kojih se i danas dobro sjećam. Na ulasku sam srela Višnju,razrednicu koja me izgrlila i izljubila.Bilo mi je neugodno.Pitala me samo jel sve ide dobro.Rekla sam joj da sve ide dobro. Šta sam joj drugo mogla reći...nakon tolko godina se sjeća svojih učenika.Lijepo. Ali iskreno,očekivala sam da će me pitati što radim u životu i što rade ostali iz moje generacije.Ne znam zašto nije. Jako je ostarila.
Ostala sam do 22 sata na tom domjenku i slušala Jovankine priče o Monacu. Jovanka je besmrtna učiteljica. Zubalo joj je zastrašujuće i malo vuče na vješticu. Kosu farba u kenjavo smeđu boju. Izgleda kao komad starog antiknog namještaja.
Zamislila sam se. Koliko generacija prođe jednog učitelja.U pozadini Jovankinog eseja o kneževini bogatuna čuo se gromoglasan smijeh učitelja Pere. O da. I on je još u ekipi.Samo što danas više ne koristi odgojne metode šibanja prstiju . Al još uvijek zna potegnut za uho. Tak pričaju današnji klinci.
Jedino nije bilo učitelja Đure. Ne znam dal on uopće još radi u školi. Živ je,to znam.Viđam ga često. Uvijek mi nešto promumlja u stilu "ma znam te ja al ne mogu se točno sjetit kako se zoveš..."
Malo sam se vratila u Kindheit.Sad moram na faks 
Post je objavljen 06.12.2006. u 09:35 sati.