Možeš li izbrisati riječi nakon što ih jednom izgovoriš? Delete i nema ih više. Možeš li vratiti vrijeme i izreći riječi što su ostale neizrečene? Postoji li način da se vratiš u prošlost i sve kreneš ispočetka? I kad bi to bilo moguće, bi li bio dovoljan samo jedan povratak ili bi i onda bilo toliko propuštenih prilika, toliko neizrečenih riječi, toliko neostvarenih zagrljaja, toliko tuge, boli i samoće. Koliko bi povrataka u prošlost bilo potrebno i bilo dovoljno da osobi koju voliš više od života kažeš koliko ti znači? I kažeš to tisuću puta. Koliko bi povrataka trebalo da iskoristiš svaki neprocjenjivi trenutak proveden s tom osobom? Nema jednostavnih rješenja. Nema jednostavnih odgovora. Život ide dalje, neumoljivo. Nezaustavljivo. I stišćeš zube i grčiš ruke i ideš dalje. Jer što drugo i možeš... I tako te život šamara, pritišće na dno pa opet daje ruku da se digneš i opet sve ispočetka. Bol guraš negdje duboko u sebe, stavljaš svoj najbolji osmjeh na lice i koračaš naprijed i uvijek naprijed. Jer natrag ne možeš. Kao na pokretnim stepenicama. I ostavljaš u prošlosti ljude zbog kojih si danas to što jesi, ljude koji su te izgradili, stvorili, ljude bez kojih je nezamislivo ići dalje. A ti nekako ipak ideš dalje. Možda i plačeš kad nitko ne vidi, ali ideš dalje. Možda je kamen u grlu, možda krvari srce, ali ideš dalje. Jer što drugo i možeš? Samo ići dalje i nadati se da će krik duše s vremenom postati tiši. I vjerovati da voljeni nikada ne umiru. Vjerovati da se promijenila samo dimenzija u kojoj se susrećete. I to je trenutak kad snovi postanu vrijedniji od stvarnosti...
Post je objavljen 05.12.2006. u 18:07 sati.